Balthasar Denner, “Glava stare žene” ili Gdje vam je fokus, slikari?

Umorila sam se od pisanja o lubanji i kostima glave pa ću ovu objavu posvetiti “pravoj” glavi koju sam jučer slučajno otkrila u Kunsthistorisches Museumu u Beču. Studirala sam na bečkoj akademiji i bila sam čest posjetitelj tog muzeja. Mislila sam da su mi poznate gotovo sve slike u tom muzeju, ali jučer sam naletjela na “Glavu stare žene” Balthasara Dennera na izložbi koju je u KHM-u kuratirao umjetnik Edmund de Waal. Umjetnost Edmunda de Waala me, inače, ostavlja potpuno ravnodušnom, a u KHM-u je postavio izložbu na kojoj je izvadio slike iz stalne postave muzeja, napisao svoj kratak komentar i smjestio ih u vitrinu u u crno obojanoj prostoriji zajedno sa svojim uobičajenim porculanskim artefaktima koji su ovaj put umjesto bijele bili crvene boje.

Okretala sam očima na Edmunda de Waala i njegove artefakte misleći kako se drznuo pisati svoje komentare o umjetnicima koji su bili bolji od njega, a onda sam u vitrini ugledala nju: njezin izraz lica je savršeno odgovarao mom raspoloženju naspram De Waala- bila je puna najkvalitetnijeg prezira. Približila sam se vitrini i bila isprva odbijena detaljnom strukturom kože. Pomislila sam :  “Još jedna budala se dokopala camere obscure pa sad slika svaki detalj!, ali bila sam u krivu. Preslikavanje fotografije ili preslikavanje odraza camere obscure nikada nije dobra ideja, jer preslikavanje, ma koliko god tehnički bilo savršeno, ne zahtijeva pretjeranu upotrebu najvažnijeg slikarskog organa: mozga.

Ali manjak upotrebe mozga nije nešto za što bismo mogli optužiti Balthasara Dennera, jer Balthasar Denner nije puki preslikavač. Balthasar Denner je visoki stručnjak za slikanje ostarjele ženske kože i upravo je koža ta koja je glavni fokus njegovog portreta. Nije ga teško smjestiti u sjevernjačku slikarsku školu s njegovom zaljubljenošću u činjenice. Pripadnik talijanske škole ne bi nikada na taj način pristupio temi stare žene: bio bi sentimentalniji i manje opsjednut točnim prikazom onoga što zub vremena čini ženskoj koži. Osobno sam godinama bila opsjednuta ( i još uvijek jesam) portretom Johna Mintona koji je naslikao Lucian Freud 1952. To je bila Freudova vježba u sjevernjačkoj renesansi. U slici Balthasara Dennera glavni fokus je bila koža i naslikana je sa svim detaljima u strukturi, a u slici Luciana Freuda glavni fokus je na buljavim velikim očima Johna Mintona, Slikane su sa manijakalnim osjećajem za detalje: bjeloočnica sa svim odbljescima i sjajem i kratkim trepavicama koje je uokviruju. Koža je Lucianu Freudu važna, ali samo u predjelu koji uokviruje oči i oko nosa. Područje usta je lagano izvan fokusa i mutno.

Balthasar Denner je bio toliko opsjednut slikanjem ljudske kože da je slikanje odjeće u svojim portretima prepuštao šogoru ili sestri. Nema nikakve sumnje gdje je glavni interes Balthasara Dennera, a jednako vrijedi i za Luciana Freuda. Obojica promatrača vode željeznom rukom. Ali ja ne bih bila učitelj slikanja kakav jesam kad ne bih iz oba portreta izvukla pouku. Današnja pouka glasi: “Gdje vam je fokus, slikari? Što vas zanima?” Odluka o fokusu i glavnom junaku slike se mora donijeti ranije, prije nego što sjedite za štafelajem. Slika se mora detaljno planirati. Ova pouka je u suprotnosti sa učenjem na likovnim akademijama danas koje glase: “Slika se iz želuca, bez razmišljanja.”

Problem s tim učenjem jest to da je fragment istine: nakon što je slikar donio sve odluke u vezi svoje slike, zna gdje mu je fokus i interes, mozak se može djelomično isključiti, jer glavnu ulogu preuzima oko. Međutim, slikar će povremeno morati uključivati mozak kako bi kritički procijenio svoj slikarski proces. Desi li se da slikar u toku slikanja odluči promijeniti mišljenje o glavnom fokusu svoje slike, morat će promijeniti i sve već naslikane dijelove imajući na umu novi fokus. Jer svi su dijelovi slike u odnosu jedan s drugim i ovise jedan o drugome i novi fokus znači potpuno novu sliku. Ne postupi li slikar tako i promijeni li fokus slike nekoliko puta u toku slikanja bez da mijenja ranije naslikane dijelove, rezultat će biti dosada i zbunjenost promatrača. A dosada je najveći slikarski grijeh.

Robert Henri je svojim učenicima govorio da kako bi bili zanimljivi drugim ljudima prvenstveno moraju biti zanimljivi sebi. Nema nikakve sumnje u opsjednutost Blathasara Dennera ostarjelom kožom, a i opsjednutost Luciana Freuda bjeloočnicama Johna Mintona je bjelodana. Zato, slikari, ako hoćete biti zanimljivi- postanite opsjednuti. Drugog načina nema.