Kako nacrtati glavu (posljednji dio)

Kad se govori o rješenju nekog problemu,obično se počinje s njatežom stvari. Robert Beverly Hale je govorio svojim studentima da je prva najteža stvar kod crtanja portreta stavljanje glave u poziciju u odnosu na promatrača, a druga najteža stvar je određivanje proporcija modela koga želite nacrtati.

Proporcionalni sistem koji je tumačio Hale se, kao što već znate ako ste čitali moj blog o lubanji, bazira na koštanim oznakama. Razlog za preferiranje koštanih oznaka naspram mesnatih leži u tome što se ljudske kosti tijekom života ne mijenjaju. Na meso se, kao što već znate, ne možete osloniti,jer se ljudi debljaju, mršave, stare, na meso djeluje gravitacija.”You cannot rely on the flesh!” bila je još jedna od omiljenih Haleovih šala.

Često pitanje koje postavljalju moji učenici jest zašto uopće uče o koštanim oznakama, koja je njihova funkcija. To pitanje nas vraća na prvu najtežu stvar koju je spominjao Hale- smještanje glave u prostor u odnosu na promatrača. Prilikom učenja o proporcionalnim sistemima sheme glave se crtaju pod 90 stupnjeva u odnosu na promatrača. Nije teško naučiti shemu napamet u toj poziciji. Poteškoće počinju kad model promijeni poziciju, kad je glava koju koju učenici crtaju iznad ili ispod njihovog horizonta ili,ne daj Bože, nakošena. U tom slučaju se sve mjere koje su moji učenici  marljivo učili napamet mijenjaju pod utjecajem skraćenja i pravila proporcionalnog sistema više ne vrijede. Baš tada dolaze koštane oznake u igru i spašavaju proporcionalni sistem. One se nalaze na fiksnim pozicijama na lubanji i u fiksnim su odnosima jedna naspram druge bez obzira u kojoj je poziciji glava. Ako lociraju jednu lako će locirati i ostale u odnosu na nju, te dobiti koštanu strukturu glave, bez obzira na skraćenje zbog pozicije u kojoj se glava nalazi.

Najbolji primjer za dokazivanje superiornosti koštanog proporcionalnog sistema je točka “widow’s peak”. Na bečkoj akademiji su voljeli spominjati “trojstvo” koje dijeli lice na čeoni, nosni i dio na kojem su smještena usta. Pravilo je u akademizmu, kao što znate, da su ta tri dijela jednaka. Problem počinje kad pokušate odrediti gdje točno počinje i završava čelo, a gdje počinje nos. U proporcionalnom sistemu koji su podučavali na bečkoj akademiji čelo počinje na mjestu gdje počinje rasti kosa.

Ali što se dešava ako je model ćelav? Ili mu kosa raste vrlo nisko na čelu? Ili je obrijao glavu? Stavio periku? Ili kapu? Na ta pitanja nisam mogla dobiti odgovor.

U koštanom proporcionalnom sistemu čelo počinje na točki koja se zove “widow’s peak”. “Widow’s peak” je mjesto gdje gornja ploha lubanje prelazi u prednju plohu čela- mjesto gdje se ploha čela “lomi” i lako se može napipati prstom. “Widow’s peak” je uvijek na ne mjestu promjene smjera plohe čela bez obzira imao li model kosu ili nemao. Može se naći kod svih ljudi i ne ostavlja mjesta za sumnju. Zato Hale kaže da se na kosti uvijek možete osloniti.

Ali vratimo se na drugu najtežu stvar o kojoj govori Hale: o određivanju proporcija modela koga želimo nacrtati

I tu je koštani proporcionalni sistem od velike pomoći. Nauče li moji učenici napamet sve točke i odnose proporcionalnog sistema imat će “idealni” model s kojim će moći usporediti modela kojeg imaju pred sobom. Vratimo se na primjer akademskog “trojstva” u gornjem paragrafu: ako crtač zna da su čeoni, nosni i usni dio glave u akademizmu jednaki može to usporediti s glavom modela kojeg ima pred sobom. No u stvarnosti gotovo nitko nema ta tri dijela jednaka. Crtač će, ako zna što traži, vrlo brzo odrediti proporcije modela uspoređujući ih sa akademskom shemom koju zna napamet. U ovom slučaju koštani proporcionalni sistem daje crtaču mogućnost komparacije i ubrzava proces precepcije, daje crtaču oruđe. U protivnom se crtač nalazi suočen sa modelom bez sistema i bez znanja oslonjen samo na svoje snage koje su nedostatne. Crtanje je, naime, kombinacija percepcije i znanja, što je u suprotnosti s romantičnim stavovima o crtanju kao plodu čiste inspiracije koji postoje na umjetničkim akademijama danas.

Koštani proporcionalni sistem je plod rada generacija sposobnih ljudi i počeo se razvijati u rensansi. Koristili su ga svi veliki majstori na što ću se osvrnuti u sljedećoj objavi.

(Rembrandtovi autoportreti u ovoj objavi imaju čisto dekorativan učinak, jer mi je rečeno da postovi ne smiju biti bez slika. Navodno čitatelji imaju slabu koncentraciju. Što je dosta uvredljiva izjava, kad bolje razmislim.)

Kako me ne bi optužili da zanemarujem inspiraciju u korist zanata, ovu ću objavu završiti citatom u kojem Emily Dickinson piše o karakteristikama ljudskog uma i uspoređuje ga s božanskim. ( A bog je, kao što znate, izvor inspiracije, kao što je Robert Beverly Hale izvor znanja. Za dobro slikanje vam trebaju obojica.)

The Brain—is wider than the Sky—
For—put them side by side—
The one the other will contain
With ease—and You—beside—

The Brain is deeper than the sea—
For—hold them—Blue to Blue—
The one the other will absorb—
As Sponges—Buckets—do—

The Brain is just the weight of God—
For—Heft them—Pound for Pound—
And they will differ—if they do—
As Syllable from Sound—