Kako nacrtati portret odnosno ljudsku glavu

 

Učenici me često pitaju kako nacrtati dobar portret. Ja odgovaram da ne postoji jednostavan odgovor i da nije lako. U crtaćim priručnicima, (kojih ima puno, ali su rijetki dobri), se crtačima redovito savjetuje da crtaju “na oko”- da pokušaju preslikati glavu modela pred sobom. Pri tome nude više ili manje poznate trikove kao što su podjela glave na na trećine ili na vertikale. Ti trikovi mogu doista donekle pomoći crtaču početniku, ali zapravo ne rješavaju problem do kraja.

Crtanje je vještina koja se djelomično sastoji od opservacije ( što priručnici ističu), a ostatak se sastoji od znanja. Kao što sam već isticala u ranijim objavama, vid nije primarni osjetilni organ, već sekundarni, što nije općepoznata činjenica. Primarno osjetilo je opip i zato mala djeca žele sve oko sebe dodirnuti i staviti u usta. Pune mozak informacijama o svojoj okolini što je od životne važnosti. Kasnije se te informacije kombiniraju sa osjetilom vida na izrazito homogen način: oko i mozak su nerazdvojivi.

Polaznici mojih tečajeva  na početku redovito odbijaju učiti anatomiju, jer pogrešno smatraju da je sposobnost opservacije dovoljna za crtanje .Vrlo brzo ustanove da su u krivu, jer formu za čije postojanje nikad nisu čuli ne vide te je zato nisu u stanju nacrtati. To je redovito kamen spoticanja među nama: početnici imaju veliko povjerenje u svoje oči i tvrdnja da im ona forma koje nisu svjesni nije vidljiva čini se nevjerojatna. U crtanju, s vremenom nauče, poznat ima jednako značenje kao vidljiv.

U slučaju portreta znanje potrebno da se nacrta dobar portret sastoji se od solidnog poznavanja anatomije glave. Najvažnije je znanje o kostima glave.(Opće poznato je da je glava je tvrda što slikarima znači da su kosti ključne.) Sistem podučavanja koji koristim je sastavljen prema podučavanjima Roberta Beverlyja Halea ( na slici), velikog američkog učitelja umjetničke anatomije. Ključan početni korak prema Haleu je odluka o osnovnoj masi. Osnovna masa je jednostavno geometrijsko tijelo ( kugla, valjak, kocka, jaje, piramida) na koje se može svesti kompleksna forma (glava) koju želimo nacrtati. Hale tvrdi( a ja se slažem) da ne valja staviti olovku na papir bez da crtač ranije  nije donio odluku o tome na koju će jednostavno osnovno geometrijsko tijelo svesti kompleksnu formu. ( Postupak donošenja odluke o osnovnom geometrijskom tijelu  na koji se svodi kompleksno tijelo se zove “massing” i o njemu sam već pisala.)

Kako je problem “massinga” star, za ljudsku glavu već postoje rješenja osnovne mase.Od renesanse se ljudska glava svodi na kuglu (za dio u kojem se nalazi mozak) i jaje (dio koji predstavlja lice).

Pogledamo li ljudsku lubanju (nužan accessory svakog ozbiljnog slikara) u profilu lako ćemo ustanoviti da kugla i jaje odlično predstavljaju ljudsku glavu odnosno lubanju. Sličnost je jasnija pogleda li crtač doista lubanju, a ne glava zbog toga što odsustvo vrata, kose i ušiju jasnije pokazuje odnos veličina između kugle i jajeta, te njihov međusobni položaj.

Iako kugla i jaje odlično predstavljaju glavu- ima mjesta za poboljšanje. Jer osim odluke o osnovnom geometrijskom tijelu (“massing”) postoji još jedan veliki problem crtača prilikom pokušaja da prikažu trodimenzionalni objekt na dvodimenzionalnoj plohi ( to je osnovni postulat figurativnog slikarstva) a to jest: kako maksimalno jasno pokazati poziciju objekta koga crtaju (glave odnosnu kugle i jajeta u ovom slučaju) u odnosu na promatrača. Promatraču mora biti na prvi pogled jasno nalazi li se dotična glava iznad ili ispred njega te kakav joj je nagib. Kugla i jaje, iako dobro predstavljaju glavu, su u ovom aspektu ograničeni, jer se im se oblik ne mijenja bez obzira na poziciju u odnosu na promatrača. (Kugla ne mijenja oblik bez obzira gleda li je promatrač odozgora ili odozdola, a jaje je se također vrlo malo mijenja.)

Renesansni crtači su bili svjesni tog nezadovoljavajućeg aspekta kugle i jajeta i doskočili su tome zatvarajući kuglu i jaje u kvadar. Zašto baš kvadar? Tijelo koje najbolje rješava problem pozicije u prostoru je kocka zbog toga što ima sve stranice jednake i sve kutove  prave. Kad  mijenja poziciju u prostoru- mijenjaju se i površine ploha i kutovi  te tako ne ostavljaju nikakve sumnje o poziciji kocke u odnosu na promatrača. Kvadar je nalik kocki zbog svojih pravih kutova, ali mu sve stranice nisu jednake. Kvadar je odlično kompromisno rješenje jer se u njega mogu zatvoriti kugla i jaje i tako rješava problem “massinga”, a s druge strane,kako je srodan kocki, rješava i problem pozicije u odnosu na promatrača.

Naglašavam da je riječ o kvadru koga promatrač gleda pod 90 stupnjeva, a ne o pravokutniku: svojim učenicima kažem da su kugla i jaje u kutiji dimenzija 6 sa 7.

 

Koje značenje imaju brojevi 6 i 7?

Robert Beverly Hale (pa tako i ja) je tumačio renesansni proporcionalni sistem baziran na kostima. Osnovna mjerna jedinica tog sistema je “five-eyed-line” (linija pet očiju). “Five-eyed-line” je pravac koji prolazi najširim dijelom glave (glava je najšira na pravcu iznad ušiju) i dobio je svoje ime po tome što se smatra da razmak između ljudskih očiju iznosi jednu širinu oka ( dakle oči plus razmak iznose tri oka) s tim da još dodamo dve veličine oka sa vanjske strane svakog oka te dobivamo “liniju pet očiju” ili “five-eyed-line”.

“Five-eyed-line” je, prema gore navedenom objašnjenju, promjer kugle koju upotrebljavamo u crtanju glave. Jaje koje se nalazi ispred kugle je za dvije dužine očiju dulje od kugle i zato je dulja stranica kvadra obilježene brojem sedam. (5 plus 2). Jaje se nalazi ispred kugle i ta udaljenost iznosi jednu dužinu oka (5 plus 1) te je zato kraća stranica kvadra obilježena brojem 6.

Dakle, kvadar sa stranicama 6 i 7 je osnovno geometrijsko tijelo u koje ćemo u sljedećoj objavi početi postepeno ucrtavati ljudsku lubanju u profilu da bismo u konačnici došli do crtanja ljudske glave. Mojim učenicima se čini da je ovaj način učenja crtanja glave spor i radije bi da ih pustim da slobodno rade po modelu bez plana i predznanja. Međutim, sistem koji  predajem nisam ja izmislila ( a nije ni Robert Beverly Hale) već je to renesansni crtaći sistem koji su razvijale generacije sposobnih ljudi i koji je odavno iskušan. Smatram da ga se smije odbaciti ili razvijati svoj tek nakon što ovaj se temeljito usvoji. (Haleov sistem su btw koristili svi stari majstori počevši od Duerera do Rembrandta.)

 

Robert Beverly Hale je svako svoje predavanje završio citirajući poeziju, jer je smatrao da se u svojim predavanjima bavi tehničkom stranom umjetnosti koja,iako važna, nije jedina. Smatrao je da osim tehničke, racionalne strane postoji i ona druga: iracionalna i nadahnuta. Zbog toga ću ovu racionalnu  blog objavu završiti kratkom pjesmom Rudyarda Kiplinga koju je rado citirao Hale:

“When Earth’s last picture is painted
And the tubes are twisted and dried
When the oldest colors have faded
And the youngest critic has died
We shall rest, and faith, we shall need it
Lie down for an aeon or two
‘Till the Master of all good workmen
Shall put us to work anew
And those that were good shall be happy
They’ll sit in a golden chair
They’ll splash at a ten league canvas
With brushes of comet’s hair
They’ll find real saints to draw from
Magdalene, Peter, and Paul
They’ll work for an age at a sitting
And never be tired at all.
And only the Master shall praise us.
And only the Master shall blame.
And no one will work for the money.
No one will work for the fame.
But each for the joy of the working,
And each, in his separate star,
Will draw the thing as he sees it.
For the God of things as they are!”