Kako nacrtati portret odnosno ljudsku glavu 2.dio

 

Prošlu objavu sam završila konačnim objašnjenjem kugle i jajeta smještenog u kutiju dimenzija 6 sa 7 i objasnila sam proporcionalni sistem iz kojeg proizlaze ti omjeri (na slici).

Robert Beverly Hale je imao “litaniju” koju je ponavljao svojim studentima, a glasi: “Mass, thrust, plane, value, line!”. “Mass” se odnosi na odluku o velikoj masi (kao što sam napisala u prošloj objavi) koja je na prvom mjestu, a to je u ovom slučaju odluka da se kompleksna forma glave predstavi kao jedno od osnovnih geometrijskih tijela.

“Mass” nije bez razloga na prvom mjestu Haleove “litanije”- odluka o masi rješava glavni problem oblika glave  i osigurava točnu perspektivu. Bez toga ostali dijelovi “thrust, plane, value, line” ne znače ništa i nemoguće ih je izvoditi. Prva točka u konstrukciji lubanje ( jer, podsjećam, u jaje i kuglu ćemo ucrtati shemu lubanje koja je neophodna za razumijevanje i crtanje glave) jest “widow’s peak”. “Widow’s peak” ( u nespretnom doslovnom prijevodu znači “udovičin vrh”) je trokutasti izrast kose na čelu koji je ime dobio po crnim udovičkim kapuljačama iz 19. stoljeća koje su na dijelu koji pokriva čelo išle u “špic”.

U slikarskom žargonu to označava točku na čelu koja se nalazi jednu dužinu oka ispod vrha kubusa i otprilike jednu dužinu oka prema centru mase. To je točka na kojoj ljudska lubanja mijenja smjer, na kojoj gornja ploha lubanje prelazi u prednju plohu čela, na kojoj ploha ljudske glave mijenja smjer. Na ljudskoj glavi se “widows peak” obično nalazi na granici čela i kose, ali kosa može rasti ispod i iznad “wp-a”. Najsigurniji način da nađete “widow’s peak” jest da prstom prijeđete preko svog čela do granice kose ili više i napipate mjesto gdje ploha čela mijenja smjer i postaje ploha lubanje.” Prst”, često je govorio Hale, “vidi bolje od oka.”

Većina mojih učenika je čula za podjelu lica na tri jednaka dijela:čelo, nos i usta. To je akademska podjela koja kaže da bi  se”idealno” lice trebalo moći pravcima podijeliti na tri jednaka dijela. Kad sam bila studentica slikarstva ta mi je podjela bila mutna: nisam znala koja bi joj bi joj trebala biti funkcija, a i sama podjela lica na čeoni, nosni i dio s ustima mi se činila proizvoljnom. Nije mi bilo jasno gdje točno počinje čelo i gdje završava nos, nije mi bilo jasno gdje bih trebala smjestiti te pravce

“Widow’s peak” je ključan za razumijevanje akademske podjele, jer se u slikarskim krugovima točka u kojoj prednja ploha čela prelazi u gornju plohu lubanje smatra početkom čela. Kroz nju prolazi prvi pravac gore navedene akademske podjele.

Nakon što smo odredili pravac koji prolazi kroz “widow’s peak” preostaje nam da vertikalu podijelimo na tri jednaka dijela (svaki dio ima dvije duljine oka) i dobit ćemo proporcije “idealne” ili akademske lubanje.

Spojimo li “widows peak” sa srednjom točkom naše akademske podjele dobit ćemo čeoni dio lubanje.

Ispod srednje točke podjele nalazi se sljedeća slabo poznata topografska oznaka :”glabella”. “Glabella” je mala kosa ploha na početku nosa u obliku trapeza. U profilu se njena forma na vidi, ali se zato odlično vidi njen smjer.

Ispod “glabelle” nalazi se “nosna kost” okrenuta u suprotnom smjeru, koja dodiruje prednju plohu kubusa. Od točke u kojoj nosna kost dodiruje prednju plohu kubusa pa do pravca koji prolazi korijenom nosa prostire se “nosni otvor”.

 

Srednja trećina lica je najkompleksnija: kroz gornju granicu “glabelle” se povezuju “naočale” očnih duplji. Kada pojednostavimo oblik “očnih duplji” u poziciji en face dobijemo crtu koja se kreće koso dole, vertikalno, koso dole i zatim koso gore.

U profilu naša lubanja ima pola “naočala” očnih duplji.Ali to nije sve. Ispod očnih duplji, na samom pravcu koji prolazi kroz korijen nosa, nalazi se još jedna važna topografska oznaka koja se u slikarskom žargonu zove “point of the cheekbone” (u prijevodu “vrh jagodične kosti”). Ona je vrlo važna, jer kao i “widow’s peak” označava mjesto gdje prednji plan lica prelazi u bočni plan. Slikari jako vole mjesta gdje površine mijenjaju smjer  (zovu ih “plane breaks”) jer su to mjesta gdje se prilikom sjenčanja mijenja ton i na taj način pojačava iluzija trodimenzionalnosti.

“Point of the cheek” se nalazi na jagodičnoj kosti koja se prema centru glave veže na zigomatski luk.

U posljednjoj trećini se nalaze usta. Prema akademskim pravilima srednja linija usana se nalazi na prvoj trećini posljednje trećine (postoji li ljepši način da se to kaže?). Ljudska dentalna formula glasi 2-1-2-3 (2 sjekutića,1 očnjak, 2 pretkutnjaka, 3 kutnjaka) i označava 1/4 zuba. ( Pun broj ljudskih zuba dobit ćete pomnožite li dentalnu formulu sa 4. To iznosi 32 zuba.) U profilu ćemo, naravno, vidjeti sve zube iz dentalne formule u gornjoj i donjoj čeljusti.(što je gore, to je i dolje.)

Ispod usta nalazi se brada sa izbočinom koja se naziva “processus mentalis” i leži na samoj prednjoj plohi kubusa.

Donja čeljust u koju su smješteni donji zubi ima sljedeći oblik:

Donja čeljust se nalazi ispod zigomatskog luka.Dio koji se nalazi ispod zigomatskog luka ima šiljati završetak.

Smještanjem donje čeljusti završava lice lubanje i preostalo nam je još da sasvim zatvorimo lubanju. Za to će nam biti potrebna najviša točka lubanje koja se nalazi na udaljenosti od 2 oka od stražnje stijenke kvadra.Povučemo li vertikalu od najviše točke lubanje do pravca koji prolazi korijenom nosa dobit ćemo mjesto gdje se nalazi “processus mastoideus”- velika koštana izbočina ispred koje se nalazi slušni kanal, odnosno uho.

Posljednji detalj u našoj lubanji u profilu je zatvaranje stražnje stijenke lubanje. Važno je da stražnja stijenka tangira stražnju plohu našeg kvadra.

Učenici me često pitaju koja je funkcija akademskih shema koje crtamo i koje inzisistiram da nauče napamet. Ideja koja stoji iza učenja shema napamet je da poznavajući akademski ideal imate mjerilo s kojim ćete moći usporediti glavu modela koji je pred vama. Hale to zove “secret figure” i tvrdi da su je imali svi veliki figurativni slikari: na slici dolje je Duererov proporcionalni sistem.

Kao primjer upotrebe “secret figure” uzet ću podjelu lica na čeoni, nosni i dio s ustima, koja me mučila kao studenticu.U akademskom sistemu ta tri dijela lica su jednaka, ali u stvarnom životu još nikada nisam srela osobu koja ima lice pravilno na taj način. Upamte li tu podjelu i mjesta na lubanji gdje prolaze pravci koji čine podjelu crtači će lako ustanoviti odudara li model koga žele nacrtati od “secret figure”: ima li dulji nos od čela ili kratak nos i visoko čelo s malom bradom.

Usuđujem se tvrditi da bez solidnog poznavanja određenog proporcionalnog sistema nema ozbiljnog crtanja ni slikanja i uvijek savjetujem svojim učenicima da puno vremena posvete proučavanju anatomije. Anatomija pomaže slikarima i crtačima da kažu istinu o svom subjektu.

Ovu objavu ću, kao i prošlu, završiti poezijom u tradiciji Roberta Halea. Slijedi citat Emily Dickinson o umjetničkom govorenju istine: