Kako nacrtati portret odnosno ljudsku glavu en face 3.dio

Postoji sličnost između načina na koji arhitekti i slikari pristupaju crtanju nekog objekta koja danas nije poznata široj javnosti zbog mitova koji su se prije stotinjak godina počeli širiti o naravi slikarstva. Nebrojeno puta sam čula da samo slikam iz želuca i prestanem razmišljati te da slikari ne razmišljaju već slijede instinkt. Slikari doista slijede svoj vlastiti osjećaj i instinkt, ali taj se instinkt mora pojačavati i kultivirati kroz školovanje i obrazovanje. Misliti da nešto tako složeno kao što je umjetničko djelo ne zahtijeva čitavog čovjeka sa svim njegovim kapacitetima za osjećanje i razmišljanje je u najmanju ruku naivno.

Sličnost između arhitektonskog i slikarskog pristupa crtanju prvenstveno se sastoji od toga da obje discipline imaju cilj predstaviti trodimenzionalni objekt na dvodimenzionalnoj podlozi što uvjerljivije i pri tome prenijeti točnu informaciju o kretanju forme u prostoru. Arhitekti prikupljaju informacije iz tlocrta, nacrta i bokocrta ne bi li na koncu sagradili objekt koji sadrži sve te informacije o formi. Kipari postupaju slično kao arhitekti jer im je krajnji cilj trodimenzionalni objekt. Slikari također trebaju tlocrt, nacrt i bokocrt, ali im cilj nije trodimenzionalni objekt nego ponovo crtež, ali crtež koji uz sve informacije o formi stvara iluziju trodimenzionalnosti, a uz to je još i lijep.

U prošloj objavi smo se bavili lubanjom u profilu što bi u arhitekturi bio ekvivalent bokocrta. U ovoj objavi bavit ćemo se lubanjom u poziciji “en face” koja bi se u arhitekturi nazivala nacrtom.

Kugla i jaje- konvencija kojom su se slikari od renesanse služili kako bi predstavili ljudsku glavu bila je u profilu smještena u kvadar dimenzija 6 sa 7.

Kvadar u koji smještamo glavu u “en face” poziciji ima druge dimenzije. Naime, glava je najšira u području iznad ušiju i tu njena širina iznosi “five-eyed-line”, a jaje koje se nalazi ispred kugle i predstavlja lice je uže od promjera kugle. (Opipate li vlastitu glavu dlanovima od nosa prema ušima ustanovit ćete da se širi prema unazad.)  Ovako to izgleda na slici:

Redoslijed označivanja naših koštanih oznaka je jednak u “en face” poziciji kao i u profilu: prva koštana topografska oznaka je “widows peak”. U profilu smo već zaključili gdje se “widow’s peak” nalazi na lubanji- nalazi se jednu duljinu oka niže od vrha kvadra i ne nalazi se na prednjoj plohi kvadra već nešto dublje prema centru.

Iz profila možemo u ” en face”  translatirati pozciju “widow’s peaka”, ali “en face” pozicija će sadržavati samo informaciju o visini na kojoj je “widow’s peak”. Informaciju na kojoj je dubini “widow’s peak” u kvadru sadržavat će samo profil i pozicija “tri četvrt”. Navodim to kako bih pokazala zašto i slikari i arhitekti trebaju tlocrt,nacrt i bokocrt: jer ti različiti crteži sadrže različite informacije, i samo ako upotrijebite sva tri moći ćete prikazati objekt u prostoru kako valja.

Slikari generalno izbjegavaju crtanje portreta u profilu ili “en face” poziciji jer su crteži tih pozicija plošni. Profil daje informaciju o kretanju forme naprijed- nazad (o dubini: koliko je izbočen nos, koliko je izbočena brada), ali ne sadrži informaciju širine. “En face” informira o kretanju forme u širinu ( lijevo- desno), ali je iz njega nemoguće iščitati dubinu. I nacrt i bokocrt sadrže informaciju o visini: zato smo iz profila mogli translatirati visinu “widow’s peaka”.

Najpovoljnija pozicija za crtanje portreta jest “tri četvrt”. Ne znam zašto je “tri četvrt” dobila ime koje nosi i usprkos dugotrajnom istraživanju nisam uspjela pronaći razlog. “Tri četvrt” jest pozicija između profila i “en facea” i zbog toga ujedinjuje sve informacije koje te dvije pozcije nose: širina-visina-dubina. Zbog toga što sadrži sve te informacije je i najzahtjevnija za crtanje (najlakši je profil, zatim “en face”, pa “tri četvrt”).

Ali vratimo se na našu lubanju u “en faceu”. Nakon što smo odredili mjesto “widow’s peaku”,dijelimo vertikalu na tri jednaka dijela (baš kao i u profilu) kako bismo dobili mjesta za čelo, nos i usta.

Bez obzira na stil i način crtanja koji crtač bira smatram da je za dobar portret presudno da sadrži točnu informaciju o proporcijama i načinu na koji se forma glave modela kreće u prostoru. Naravno, postoje odlični portretisti koji tu infomaciju zanemaruju ili ne prenose, ali čine to svjesno- odriču se toga ne bi li požnjeli neke druge koristi. Jedan od takvih fantastičnih portretista je Chaim Soutine, ali misliti da je Soutine slikao iz želuca ili bez razmišljanja bi bilo pogrešno. Soutineov stil slikanja je bio svjesna odluka čovjeka koji je savladao i razumio prošlost slikarstva i pozicionirao se u odnosu na nju.

Svojim učenicima pokušavam prenijeti zanatske osnove u nadi da će se za svoju vlastitu slikarsku poziciju biti u stanju sami izboriti vlastitim radom.

U najboljem stilu Roberta Halea ovu objavu završavam njegovim omiljenim citatom Matthew Arnolda: