Kako nacrtati portret uz božju pomoć 5.dio

U rensansi je u umjetnosti bila uvriježena podjela na božji i vražji dio.Vrag je bio odgovoran za racionalni dio u umjetnosti, za planiranje i svjesne odluke, znanje i analizu, a Bog je predstavljao nadahnuće. U ovom blogu ja se bavim vražjim poslovima, a nadahnuće prepuštam višoj sili. Čini mi se da je danas racionalan dio slikarstva zanemaren. S visoka se govori o zanatu i svakodnevnoj praksi i svi čekaju inspiraciju, slikaju “iz želuca”. Moje mišljenje je da božji i vražji dio moraju biti u ravnoteži. Slika se mora planirati, a trenutak inspiracije najbolje je dočekati u ateljeu u poslu. Bog i Vrag su vezani jedan za drugoga i jedan bez drugoga ne mogu. Negdje sam pročitala da Sotona ne može učiniti ništa, a da Bog to ne zna i ne odobrava. Ne znam što me navelo na teološke raspre, valjda približavanje Božića.

Ali vratimo se vražjem dijelu posla: posljednju objavu sam završila ucrtavanjem orbita što se nije činilo naročito zakučastim.

I doista nije zakučasto sve dok je glava u “en faceu”, savršeno uspravna i u razini očiju.(Ali to nije uvijek slučaj.) Hale je često isticao da se ne bi trebalo hvatati olovke bez da se crtač tvrdo odlučio za osnovnu masu i tako smo i učinili:utrpali smo glavu u kvadar. Osnovnu masu treba povremeno rafinirati jer je kvadar bio koristan kao generalni oblik glave, ali za srednji dio lica bolji je cilindar. Stavite li ruku na čelo u području obrva osjetit ćete zakrivljenost glave- u tom dijelu lice je bliže cilindru nego kvadru.

Zamislite da je preko cilindra navučena kuhinjska gumica i da vam je cilindar u razini očiju (ne vidite mu ni donju niti gornju plohu). U tom slučaju i sa gumicom cilindar bi izgledao ovako:

Kad je cilindar u ovoj poziciji ne postoji način da očitate jesu li mu gornje plohe ravne ili zakrivljene i zapravo nije jasno radi li se o cilindru ili o kvadru. Tek mijenjanjem pozicije u odnosu na promatrača razaznaje se o kojem se tijelu zapravo radi:

Dodam li na taj cilindar našu kuhinjsku gumicu dobit ćemo zanimljiv prizor:

Ali kakve veze ima kuhinjska gumica s “orbitama na ljudskoj glavi”? Linija gumice korespondira sa gornjom linijom “orbita” (jer je čelo cilindrično), a to znači da će se oblik orbita mijenjati s promjenom položaja glave.

Posebno napominjem da obratite pažnju na to da se s promjenom položaja ne mijenja samo gornja granica “orbita” već i oblik” naočala. U slučaju gdje na cilindar gledamo odozdola sve kosine i horizontale “naočala” bit će konveksne prema gore, a u slučaju gdje na cilindar gledamo odozgora sve kosine i horizontale bit će konkavne prema gore. Vertikale se ne mijenjaju.

Ako crtač nije izučavao ovakve detalje on to na modelu kog crta neće vidjeti (kao što sam već napomenula ono što ne znamo, ne vidimo) i zbog toga će patiti iluzija trodimenzionalnosti.

Na ovom crtežu Albrecht Duerer je zamislio glavu poput cilindra. Obratite pažnju položaj glave u odnosu na promatrača i na smjer koji orbite imaju.

 

Vratimo se našoj lubanji: ispod nosne kosti nalazi se nosni otvor.

Već sam spomenula da je srednji dio lica kompleksan zbog koštane strukture: u razini korijena nosa nalazi se važna topografska oznaka “point of the cheek”. Slikari je vole jer je to mjesto gdje lice mijenja planove:bočni plan prelazi u prednji plan. To je posebno važno kod sjenčanja jer se na tom mjestu mijenja ton. “Point of the cheek” je vezan za zigomatski luk koji je u profilu jasno vidljiv, a u “en faceu” se krati.

Pri kraju ovog posta bih još spomenula nekoliko detalja koji se na prvi pogled ne čine važnima, ali jesu. Iznad horizontalne linije orbita se nalaze dvije izbočine (“frontal eminences”)  koje, ako se točno pogode, daju licu izražaj i karakter.

Ucrtat ću ih u profilu i “en faceu” kako bi bilo jasnije:

 

Ovu objavu završit ću s poezijom, jer iako je znanje i planiranje važno i bavimo se važnim tehničkim stvarima, važno je i nadahnuće. Pjesmu je napisao T.S.Eliott i bavi se stvaranjem:

“So here I am, in the middle way, having had twenty years-
Twenty years largely wasted, the years of l’entre deux guerres-
Trying to use words, and every attempt
Is a wholy new start, and a different kind of failure
Because one has only learnt to get the better of words
For the thing one no longer has to say, or the way in which
One is no longer disposed to say it. And so each venture
Is a new beginning, a raid on the inarticulate,
With shabby equipment always deteriorating
In the general mess of imprecision of feeling,
Undisciplined squads of emotion. And what there is to conquer
By strength and submission, has already been discovered
Once or twice, or several times, by men whom one cannot hope
To emulate – but there is no competition –
There is only the fight to recover what has been lost
And found and lost again and again: and now, under conditions
That seem unpropitious. But perhaps neither gain nor loss.
For us, there is only the trying. The rest is not our business.”