Kako nacrtati portret uz pomoć anatomije 4.dio
U prošlom postu smo napali lubanju u “en faceu”.Odredili smo smo joj osnovnu masu, proporcije, smjestili “widows peak” i podjelili na akademsko trojstvo.
Određivanjem “widow’s peaka” smo okončali čelo koje u “en faceu” nosi najmanje informacija. Srednji dio lica je najkompliciraniji i najbolje ga je napasti počevši s “glabellom” koja se nalazi na srednjoj osi. “Glabella” je mala kost trapezoidnog oblika smještena iznad nosne kosi.
U profilu je njen položaj u prostoru vrlo jasan- položena je koso prema centru lubanje, ali se ne može iščitati njen oblik.
U “en faceu” joj je jasan oblik, ali je nemoguće iščitati njenu poziciju u prostoru. Crtači redovito izbjegavaju “en face” zbog toga što je nemoguće iščitati kako se forma kreće u prostoru. Zato biraju “tri četvrt” koji ujedinjuje informacije iz “profila” i “en facea”. Iščitavanje forme u “en faceu” se može poboljšati ako crtač ima dobro razumijevanje osvjetljenja. Osvijetli li crtač glavu u “en faceu” odozgora kretanje tona na samoj “glabelli” dat će dojam dubine- kao da je “glabella” nakošena prema licu. U ovom slučaju se ton na “glabelli” kreće odozgora od tamnijeg prema svjetlijem što je tipično za tzv “downplanes” (plohe okrenute od smjera svjetla.)
( U ovom uzbudljivom crtežu Leonardo Da Vinci koristio je poziciju “en face” kako bi prikazao leđa. Međutim, znao je da je “en face” loš za prikazivanje zakrivljenosti kralješnice pa ga je poboljšao osvjetlivši leđa odozgora. )
Sljedeća topografska oznaka je “nosna kost” koja se nalazi ispod “galbelle” i oblikom joj je suprotna. Kretanje “nosne kosti” je (jednako kao i kod “glabelle” jasno vidljivo u “profilu”, ali nejasno u “en faceu”. Oblik same kosti se, pak, ne može vidjeti u “profilu”. Ispod “nosne kosti” se nalazi “nosni otvor” čija se širina ne može vidjeti u “profilu”.
U srednjem dijelu lica nalaze se i očne duplje koje slikari nazivaju “orbite”. Već sam pisala o njihovom obliku u prošlim objavama: koso dolje, vertikalno, koso dolje, koso gore.
Gornja granica “orbita” se podudara s gornjom granicom “glabelle” i ako to znamo ucrtavanje “orbita” u “en face” je jednostavno.
Hale je na svojim predavanjima redovito tvrdio da je najteže nacrtati glavu koja je “nakošena” u odnosu na promatrača. “Nakošena” znači da nije u položaju u kome trenutno crtam shemu lubanje- crtam je kao da je gledamo pod 90 stupnjeva, kao da nam je u visini očiju i savršeno vertikalno. Ne vidimo niti bočne niti gornju ili donju stranicu kvadra u koju je lubanja smještena. Međutim, smisao ovih predavanja nije da napamet naučimo crtati lubanju u “en faceu”, već da se naučimo koristiti proporcionalnim sistemom i koštanim topografskim oznakama kako bismo lubanju ili glavu mogli nacrtati u kojoj god poziciji želimo. Problem s proporcijama jest taj da se mijenjaju s promjenom položaja glave- gledamo li glavu odozgora proporcije će zbog kraćenja biti različite od situacije gdje na glavu gledamo odozdola. Slično je s rotacijom glave- u tom slučaju mijenjaju se proporcije koje određuju širinu.
Ako postaje beskoristan prilikom mijenjanja položaja glave, koja je korist proporcionalnog sistema? Ključna stvar u razumijevanju proporcionalnog sistema su koštane topografske oznake. Najbolji proporcionalni sistemi se oslanjaju na kosti, a ne na meso, jer su kosti kod svih ljudi jednake, a meso varira. Svojim učenicima redovito kažem neka usporede izgladnjelu manekenku s dizačicom utega. I jedna i druga imaju posve jednaki kostur, ali im je izabrani stil života izmijenio meso.( ” You can’t rely on the flesh!” govorio je Hale svojim učenicima.)
Osim toga, koštane topografske oznake su pomno izabrane zbog toga što ih meso nikada ne prekriva. Bez obzira na to koliko god se udebljali – “glabellu” neće nikada prekriti salo, a “widow’s peak” se uvijek može napipati. Proporcionalni sistemi bazirani na kostima su plod rada generacija sposobnih ljudi, dokazano su pouzdani, i jedina crtačka metoda koja daje vrhunske rezultate. Koristili su je svi stari majstori počevši od renesanse.
Koštane topografske oznake su fiksne ( jer su koštane,a ne mesnate,a kosti su fiksne) i zbog toga su njihovi odnosi fiksni, a to je najvažnije za crtače. Ako se glava koju žele nacrtati pomakne i smjesti u u neku bizarnu poziciju u odnosu na crtača, koliko god se rotirala ili sagibala, “widow’s peak” će uvijek biti na vertikali iznad “glabelle”- bez obzira na kraćenje visine čela- bez obzira na proporcije. A to olakšava konstrukciju glave- dovoljno je da crtač nađe “widow’s peak” i znat će odmah poziciju “glabelle”, pa i “nosne kosti”.
Dovoljno je da crtač memorira sve koštane topografske odnose glave i njihove odnose u prostoru (što redovito savjetujem svojim učenicima) da mu se crtež glave rapidno popravi. U ovom nizu objava namjeravam proći sve točke lubanje te demonstrirati njihovu upotrebu konstruirajući glavu u različitim pozicijama (te zbog toga nastavite čitati blog.)
Najnoviji komentari