Kako nacrtati ruku ili kako je Caravaggio to učinio (peti dio)

“Rosenkrantz Madonna” visi u Kunsthistorisches Museumu u Beču i dominira prostorijom u kojoj je izložena. Njena dominacija se ne može pripisati isključivo njenoj veličini koja iznosi 364 sa 250 centimetara. Caravggio je želio da slika bude dojmljiva, jer bila je naručena za veliku dominkansku crkvu u kojoj je trebala visiti u sumraku tipčnom za crkve. A Caravaggio je želio da izranja iz sumraka i računao je na to da će zbog duljeg zadržavanja ljudi u crkvi biti izložena ozbiljnijem promatranju. Ukratko, Caravaggio je želio ljudima dati nešto vrijedno gledanja.  

Kako učiniti sliku vrijednom gledanja? To je pitanje koje si slikari često postavljaju i dolaze do različitih odgovora.

Harald Speed u svojoj knjizi “Oil painting techniques and materials ” piše o tome problemu sljedeće:

” There are 2 things that excite one’s interest in a picture, the object represented, and the rhythmic arrangement of form, tone and color. The first is the one that the lay mind is most consciously interested in, and is what in his mind constitutes the painter’s magic. I say most consciously, because subconsciously he is often being carried away by the force of rhythmic expression, while thinking he is only being moved by representation. To see things “looking so natural” while all the time knowing it is only a flat painted canvas, always inspires a certain amount of awe in the uninitiated. And while it is not here that the mystery of art exists, and while this quality has been too much exploited by popular artists in the past, representation is not a thing to be so entirely ignored and flounted as it is now the fashion in “advanced” circles…”

Caravaggiova Rosenkrantz Madonna je jaka na oba polja: Caravaggio je majstor realističnog prikaza objekta kojeg koristi kao udicu za prosječnog promatrača. Na slici ima gomila ruku u različitim pozicijama,a naslikane su sa savršenim poznavanjem anatomije te zakona perspektive. Ali ruke, glave, nabori na odjeći i zavjesama, stopala i noge su zapravo od drugorazredne važnosti, jer “Rosenkrantz Madonna” pažnju na zidu Kunstihistorisches Museuma pretrpanog slikama ne privlači detaljnim i točnim prikazom ruku, ( što je nepošteno, jer da ih je nevješto izveo -svi bi znali),već svojom veličanstvenom kompozicijom.

Caravaggio je razmišljao o svemu na svojoj slici: znao je da će se polumrak dominikanske crkve stopiti s polumrakom slike te da će osvijetljeni elementi slike ( ruke!) izranjati iz polumraka i prvlačiti pažnju promatrača. Primijenio je staru i vrlo jednostavnu metodu komponiranja slike. Prepustit ću Haraldu Speedu da je opiše:

“It was an old practice in designing, when pictorial design was considered as an arrangement of objects , always to contrast the light side of an object with a dark, and the dark side with a light tone;the objects being lit by a side light and gradating from light to dark…..”

Ako pogledamo sliku držeći na umu Speedovu formulaciju uvidjet ćemo da ju je Caravaggio dosljedno primijenio: svijetla ženina leđa su istaknuta na tamnoj halji ćelavca, a između žene i djeteta koje drži je duboka sjena, a zatim slijedi sjena između djeteta i draperije i čovjeka u prednjem palnu nakon čega se draperija gradira u tamu da bi iznova počela svijetla draperija!

Ali to nije sve. Caravaggio koristi tu jednostavnu metodu komponiranja, ali ispod provlači još jednu sofisticiraniju dimenziju, a to je tonska vrijednost. On zna da ništa ne privlači pažnju promatrača više od kontrasta i to čini fokus slike. Ako pogledamo gdje se nalazi najveći kontrast na slici vidjet ćemo da je to na glavi malog Isusa. Glava njegove majke je vrlo svijetla sa žestokom sjenom, na kojoj se ističe glava Isusa sa vlastitom sjenom, te refleksom. Ističem da su takve duboke sjene i refleksi u prirodi nemogući te da ih je Caravaggio naslikao takvima jer mu je to odgovaralo za kompoziciju. Nije mogao previše karikirati odnose svjetla i sjene, jer bi to poremetilo reprezentativni dio slike ( sjetite se da je to prva udica na koju hvata naivnog promatrača) , već je morao izvoditi suptilne preinake kako bi zadržao realistični prikaz ( morao je odlično poznavati anatomiju ruku, na primjer), i održao svoj kompozicijski plan.

Na Caravaggiovoj slici ništa nije slučajno i zahtijevala je ogromno zanatsko znanje i vještinu, te jak i kultiviran osjećaj za kompozciju. I, mislim, dobru dozu božje milosti, jer je nadljudski savršena.