Loše postavljena izložba Alberta Giacomettija u Zagrebu

Činjenica da je kustosica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki Stošić  izložila neke od najpoznatijih skulptura Alberta Giacomettija u Zagreb je velika stvar.  Ali, kao i uvijek na ovom blogu, manje se bavim temom “što”,a više onom “kako”: vidjeti Giacomettijevog “Hodača” u Zagrebu je fantastična prilika, ali vidjeti ga na loše osvjetljenoj i u crno obojanoj  “manekenskoj pisti” jest susresti ga pod lošim uvjetima.

Poklečki Stošić je dala obojati čitav paviljon u crno, navukla je teške nepropusne zastore na ulaz i zastrla krovne prozore.( Danje svjetlosti nema.) Tri su umjetna izvora svjetlosti- direktno iznad skulptura postavljene stropne svjetiljke, svjetlo koje je reflektirano s 4 ogromne zidne projekcije koje prekrivaju cijeli bočni zid te svjetlost koju pasivno reflektira niz svijetlih i ostakljenih na suprotnom bočnom zidu izloženih Giacomettijvih crteža.

Svaki ozbiljniji slikar i kipar zna da je osvjetljenje od presudne važnosti za rad u ateljeu, ali i u izlaganju radova. Slikama najbolje pogoduje da budu izložene pod istim osvjetljenjem pod kojim su i nastale, a slično vrijedi i za statue. Sam Giacometti je radio u ateljeu tamnih zidova sa napola zastrtim visokim prozorom okrenutim ka sjeveru koji je u odnosu na skuplturu stajao malo iznad i malo ispred. Osvjetljenje je bilo bočno i difuzno.To je bilo tipično za tradicionalne slikarske radionice, a Giacometti je svoj atelje naslijedio od oca slikara. Tamni zidovi smanjuju količinu reflektirane svjetlosti i na taj način pomažu očuvanju sjena- ne posvjetljuju ih i time pomažu isticanju volumena.

S obzirom da su zidovi Giacomettijevog ateljea bili tamni, izbor crne boje za zidove paviljona nije bio loš (očuvanje sjene), ali problem je nastao zbog loše promišljenog osvjetljenja. Dominantno osvjetljenje su umjetne stropne svjetiljke koju su smještene  previsoko iznad skulptura i daju tamne vertikale što ističe sitan reljef na Giacomettijevim skulpturama, ali loše pogoduje velikim volumenima. Gubitak većeg volumena pod tim osvjetljenjem je pojačan odsjajem video projekcija s jedne strane te crteža s druge strane. Ono što dobivamo na Giacomettijevim skulpturama osvijetljenim na takav način su tamna sredina sa sitnim dubokim sjenama po sredini skulpture i svjetlijim prugama osvjetljenja bočno- nimalo povoljno za volumen niti za detalje skulptura.

(Herbert Matter je 1960. fotografirao Giacomettijeve skulputre. Giacometti je bio toliko zadovoljan rezultatom da je izdao fotografije u obliku knjige. Osvjetljenje skulptura u knjizi je difuzno danje svjetlo koje je obično jače s bočne strane- izvanredno pogoduje reljefu,a volumen velikih formi se pritom ne gubi.Sve fotografije u ovoj objavi su iz knjige Herberta Mattera i pokazuju kako je trebalo osvjetliti Giacomettijeve djela.)

Dodatna otegotna okolnost kod postave Poklečki Stošić jest i činjenica da je skulpture postavila na nizu na dugački podest koji podsjeća na  crnu maneknensku pistu ( u implikacije toga neću ulaziti) i time posjetiteljima onemogućila da pristupe skulpturama sa svih strana- može im se prići jedino bočno, a ako ih želite promotriti sprijeda riskirate penjanje na “pistu” koje je zabranjeno.

Postava Poklečki Stošić bila je kritizirana od strane struke- posebno ju je ocrnio Zvonko Maković (http://www.telegram.hr/kultura/vodeci-povjesnicar-objasnjava-zasto-misli-da-je-pompozno-najavljivana-giacomettijeva-izlozba-promasaj/), ali su je najviše kritizirali za kontekst i koncept izložbe- kritizirali su video projekcije rata u Kongu  i snimke izbjeglica iz Sirije te implikacije “manekenske piste”. Iako se uglavnom slažem s kritikama i ne dopada mi se kustosičino svojevoljno tumačenje Giacomettijevog rada smatram da je ključno da je  pogriješila u izlaganju radova- jednom od najvažnijih zadataka svog zanimanja.

Danas postoji trend po kojem se kustosi smatraju umjetnicima i njihove se postave tretiraju kao konceptualni umjetnički radovi.( Danas, izgleda, svi žele biti umjetnici.) Ne razumijem kako je i zašto do toga došlo: posao kustosa je vrlo vrijedan i društveno važan. Kustosica kao Poklečki Stošić odlučuje što će javnost vidjeti, brine se za povjerene joj radove i osigurava im najbolju moguću prezentaciju. Kako Zagreb nema veliki muzej u kojem bi likovni umjetnici mogli učiti posao kustosa je još važniji: oni odgajaju buduće generacije likovnjaka. Nije li to dovoljno vrijedna zadaća za ozbiljnog kustosa ( a Poklečki Stošić to sasvim sigurno jest)?

Jasminka Poklečki Stošić je, nažalost, pokazala minimum interesa za osiguranje dobrih uvjeta za prezentaciju Giacomettijevih skulptura i maksimum energije uložila u “isfuravanje” svog koncepta. Je li koncept Poklečki Stošić bio dobar ili nije- o tome uopće ne želim raspravljati- to je od sekundarne važnosti u odnosu na način na koji su radovi bili izloženi.

Izložba traje do 8.10. 2016. i svakako je vrijedi pogledati, jer je rijetkost vidjeti Giacomettijevu skulpturu na ovim područjima ( makar i u lošim uvjetima).