Lucian Freud naslikao je Johna Mintona

Lucian Freud naslikao je Johna Mintona 1952.

Konjska glava Johna Mintona sjedi ukoso na suhonjavom vratu izbuljenih i staklastih očiju prazna pogleda kao da se nalio noć prije, a zubi koji mu vire iz poluotvorenih usta krivi su i dugi. John Minton nije lijep muškarac, niti ga je Freud pokušao uljepšati.

Original slike koju sam dobro poznavala s reprodukcija vidjela sam u bečkom Kunsthistorisches muzeju na Freudovoj retrospektivi i ostavila me nijemom. Bila je to najljepša i najčišće izvedena suvremena slika koju sam ikada vidjela uživo.

U čemu je privlačnost slike omanjeg formata ( 40x25.4 cm) na kojoj je naslikan neprivlačan muškarac? Kako to da je zasjenila ( po mom mišljenju) mnoga djela velikih majstora?

Lucian Freud je 1952 godine imao 30 godina i 15 godina slikarskog staža.

Reprodukcije portreta Johna Mintona vise već godinu dana na zidu pored mog kreveta, iznad mog radnog stola, u kuhinji iznad štednjaka i gledam ih svakodnevno- nekad s pažnjom, a nekad odsutno. Navikla sam na lice Johna Mintona kao da smo bliski rođaci. Razvili smo intiman odnos. U početku su me fascinirali detalji- fokus slike je na buljavim Mintonovim očima: staklastost i odbljesci bjeloočnice te odbljesci svjetlosti u šarenici su savršeno izvedeni. Koža lica je slikana sa svim promjenama u strukturi i boji (čemu pogoduje bočno osvjetljenje u slici), a kosa sa stršećim dlačicama je savršeno uvjerljiva.

U početku sam mislila da je baš ta uvjerljivost teksture i detalja odgovorna za privlačnost porteta Johna Mintona. S vremenom sam shvatila da sam vidjela puno portreta koji su imale sličnu uvjerljivost, ali me nisu fascinirali na ovaj način. John Mintona odolijevao je opetovanom promatranju i navici- nije gubio svoj šarm pri drugom, petom ili stotom susretu.( Većina slika privlači na prvi pogled, ali brzo gube svoj šarm.)

U svojoj važnoj knjizi “The Art Spirit” Robert Henri opisuje svoj susret s oštećenom Tizianovom slikom u nekom talijanskom muzeju: portretu je lice bilo izgrebano do neprepoznatljivosti. Henri tvrdi da je usprkos odsutnosti lica bilo vidljivo da je slika djelo velikog majstora: ljepota je ležala u velikim odnosima ploha. Uvjerena sam da je slična situacija s portretom Johna Mintona: slika je komponirana na takav način da je ritam odnosa ploha na galvi konzistentan. Privlačnost slike leži u njenoj unutarnjoj strukturi- savršeno izvedeni detalji su tek šlag na torti.

Vjerujem da je tajna privlačnosti portreta Johna Mintona slična onoj koju opisuje Henri kod Tiziana: Freud je kao strukturu za komponiranje Johna Mintona koristio baroknu tehniku komponiranja- svjetlija ploha suprotstavljena je tamnijoj, pa zatim opet slijedi svjetlija itd. Tom ritmu je sve podređeno: ako osvjetljenje ne pogoduje zamišljenom ritmu Freud ga lokalno mijenja. To mijenjanje osvjetljenja u korist zadanog ritma je vidljivo na dijelu lica koji je u sjeni: zygomaticus major ( “mišić smijeha” koji spaja jagodičnu kost s mišićem usta)  je osvjetljen refleksnom svjetlošću što je u stvarnosti ( pri ovoj vrsti osvjetljenja) nemoguće. Freud je promijenio osvjetljenje, jer je struktura slike bila važnija.

 

(Krenemo li analizirati ritam kompozicije sa strane na kojoj se se nalazi uho Johna Mintona vidjet ćemo sljedeće: prvo ide svijetla pozadina koju slikar namjerno zatamnjuje tik ispred uha i svijetle plohe massetera (žvačnog mišića)- zatim dolazi bočna strana massetera koja je je tamnija, pa opet sljiedi svijetli dio na cilndru zuba, pa tamni dio filtruma ( koji se sastoji od tamnijih i svjetlijih dijelova)- zatim ide tamni dio cilindra čeljusti i konačno lažno svijetli zygomaticus major. Takav način komponiranja je tipičan za stare majstore -npr često ga koristi Caravaggio, ali u velikim kompozicijama. Freudov postupak komponiranja portreta na takav način je inovativan i neobičan.)

U svojoj knjizi “The Art Spirit” Henri savjetuje mladog slikara da ne kreće u razradu detalja na slici dok nije postigao najbolje moguće omjere velikih ploha.( U portretu bi to bili odnosi površine kose naspram površine lice, površine vrata te površine odjeće.) Tek kada su ti veliki odnosi promišljeni do kraja – prelazi se na slikanje detalja: kosa, oči, nos, usta.

Lucian Freud je tu lekciju dobro znao.Odnosi velikih ploha bili su mu vrlo važni i njihove je odnose konzistentno ponovio sve do najmanjih ploha- čak se i najsitniji detalji kao što su odbljesci u očima nižu u ritmu tamno-svijetlo-tamno-svijetlo. (“chiaro-scuro” bio bi rekao Caravaggio)

Pa tako Henri u “The Art Spirit”:

“A good painting is a remarkable feat of organization. Every part of it is wonderful in itself because it seems so alive in its share in the making of unity of the whole, and the whole is so definetly one thing.”

ili

” Dobra slika je izvanredna pobjeda organizacije. Svaki njen dio je divan sam po sebi jer živo sudjeluje u ujedinjenju slike u cjelinu, cjelinu koja je prije svega jedinstvena.”