O važnosti redovitog rada i relativnoj nevažnosti talenta

Kad me polaznici prvi put nazovu kako bismo dogovorili  termin probnog sata često čujem sljedeće:”nadam se da ne smeta, ja sam totalni antitalent za slikanje”. Na to im redovito odgovaram da je talent mit u koji ne vjerujem, te da se crtanje i slikanje može naučiti.

Pretjerujem li?

Takva moja reakcija uvjetovana je godinama školovanja u kojima me ničemu nisu pokušali naučiti. Pričali su o talentu i njegovoj važnosti kao o nečem urođenom, ne čemu se ne treba raditi, nego se samo prepustiti kao nekoj misterioznoj sili. To je, danas mi se čini, bio samo izgovor profesorima i asistentima koji zapravo uopće nisu željeli sistematično podučavati. Bilo je to djelomično zato što i sami nisu puno znali. Ostali dio njihovog negativnog stava prema podučavanju otpada na to što su smatrali podučavanje drugorazrednom aktivnosti, onom kojom se bave samo slikari bez “pravog” talenta.

Jasno je da nešto ne valja kad se trud i rad smatraju nedostatkom talenta. Prema takvom mišljenju doista talentirana osoba rođena ja sa znanjem i ne treba ništa pokušavati učiti ni raditi, ona je gotov slikar sama po sebi. Tako se širio mit o talentu i to nije od danas. Naime, početkom dvadesetog stoljeća došlo je do velikog prekida u tradiciji podučavanja slikarstva. A taj je prekid potpomogao mistifikaciji zanatskog djela. Ljudi nisu više razumjeli postupke i pristup slikara koji su živjeli prije njih, pa su sve pripisali čarobnom talentu umjesto da se posvete proučavanju prošlih majstora. Takav stav je vrlo štetan, jer koči potencijalne slikare da se razviju i postanu maksimalno dobri u svom poslu.

To je glavni razlog zbog kojeg radije sasvim odbacujem ideju urođenog talenta i potičem polaznike tečaja na uporan rad.

Uporan, discipliniran i svakodnevan rad proveden u samoći ateljea najteža je stvar koju sam ikada morala naučiti raditi. Slikanje je samotnički posao bez brze povratne informacije o kvaliteti posla. Slikanje je teško i za njega treba imati puno strpljenja i živaca. Naučiti crtati dobro se može, ali proces je vrlo spor. Moji potencijalni polaznici obično ne znaju te važne stvari. Zato kad me pitaju imaju li talenta, ja to prevodim kao: mogu li naučiti crtati i slikati bez truda i napora?

Odgovor, nadam se, naslućujete.

No, ako je slikanje tako jebeno teško zašto se ljudi njime uopće bave? Odgovor je da onome koji se njime bavi daje osjećaj slobode, širine i smisla. Nije li to velika stvar za koju se vrijedi pomučiti?

Svojim polaznicima ( koji žele postati profesionalci) savjetujem da rade šest dana u tjednu, i to ne  više od pet sati dnevno. Treba vremena da se postigne i utvrdi takva praksa, a jedini je način da se to učini polako. Za takvu praksu trebati imati i nekakav izvor financija, jer vrijeme koje provedete u ateljeu nije vrijeme u kojem ćete odmah zarađivati. Može potrajati prilično dugo dok se slikarstvo ne isplati.

Za mene osobno najteža okolnost slikarskog života je bila samoća. Vjerujem da je rad u grupi koja se prema svemu tome ozbiljno odnosi najbolja moguća okolina za slikara. Nažalost, to je teško ostvarivo. 

Degas, okorjeli samotnjak, usporedio je sliraev život sa životom monaha. Mislim da je u mnogome bio u pravu. Objavu završavam citatom velikog jogija Sri K. Patthabi Joisa: “Practice and all is coming.”

Što je ono što biste trebali naučiti iz ove objave?

To je činjenica da je pitanje imam li ili nemam talenta potpuno beskorisno. Ako ste čvrsto odlučili baviti se slikanjem- bavite se njime neizostavno i marljivo. Ostatak prepustite dragom Bogu.

(Ja sam ateist.)