Slikarstvo i učenje Philipa Pearlsteina

 

 

Svoju važnu knjigu “Secret Knowledge” David Hockney završava razmišljanjem o slikarskom zanatu koji se prenosio usmenom predajom zbog straha da zapisi ne padnu u ruke konkurencije te tvrdi da je neodgovorno ostaviti buduće generacije u mraku.

Kao student slikarstva osjećala sam se ostavljenom u mraku. Prije stotinu godina došlo je do prekida u tradiciji podučavanja slikarskog zanata zbog toga što je nakon impresionizma škola slikanja u ateljeu pod kontroliranim osvjetljenjem izišla iz mode i samim time bila zaboravljena ( iako su je svi impresionisti prošli pa je se odrekli). Razvoj fotografije također nije pomogao očuvanju slikarske tradicije: fotografija preotima slikarstvu reprezentativnu ulogu.

Malobrojni figurativni slikari koji su uspjeli doći do svog izričaja nakon dugotrajnog traženja nisu bili spremni odavati tajne svog zanata ili su bili loši učitelji, a kada sam odgovore pokušavala naći u predgovorima njihovih monografija koje su pisali povjesničari umjetnosti- nalazila sam sasvim neupotrebljive analize umjetničkih djela u kojima je bilo više od ličnosti povjesničara umjetnosti nego slikara. Ali nisam bila sama u mraku: čitave generacije mladih slikara figurativaca bile su ostavljene u mraku od strane starijih slikarskih kolega.

Lucian Freud, nedvojbeno jedan od najvećih figurativaca dvadesetog stoljeća,krio je svoju radnu metodu kao zmija noge: nije dopustio da se izloži niti jedna skica ili nedovršena slika u kojoj bi se mogla naslutiti njegov pristup – sva platna kojima nije bio zadovoljan probušio bi nogom u svom ateljeu. Slično je postupao i njegova stariji kolega Francis Bacon: u svinjcu koji je nazivao svojim ateljeom u kojemu su bile hrpetine smeća (za čije raščišćavanje su bili unajmljeni arheolozi) bile su nađene samo dvije skice za velike slike- bio je poznat po tome da je uništavao sve čime nije bio zadovoljan i počinjao iznova.

O načinu života Luciana Freuda se također malo zna, pogotovo je rado lagao o financijskim sredstvima koja je imao na raspolaganju. Postojao je period od dvadestak godina kad nije mogao prodavati slike- bile su totalno out- i u tome periodu je, tvrdi, nastavio živjeti i slikati uzdržavajući se noćnim kockanjem. (Pretpostavljam da je tako plaćao i uzdržavanje svojih dvadesetero djece iz svojih monogobrojnih brakova) Naravno, zarađivanje na kocki je romatična laž kojom se obavija neromantična slikarska svakodnevica koja se sastoji od discipliniranog svakodnevnog rada te prihoda dobrostojeće obitelji Freud koja je u engleskim intelektualnim krugovima bila tretirana kao da je kraljevske loze.

Knjiga Philipa Perlsteina o njegovom životu i slikarskoj metodi bila je šok, jer ne samo da je iskreno progovorio o svojem slikarskom razvoju i životu nego je autora knjige pustio u svoj atelje i dozvolio mu da fotografira sliku u nastajanju i opiše njegovu metodu u detalje- od načina rada s modelom i dogovora koji imaju do broja sati koji su mu potrebni da završi sliku.

 

Philip Pearlstein iskreno piše o svom umjetničkom putu i činjenici da je radio puno radno vrijeme u marketingu,a onda podučavao na collegu u Brooklynu dok se slikarstvo nije isplatilo. Bilo mu je bilo potrebno više od dvadeset godina upornog rada dok  nije razvio vlastiti prepoznatljivi stil, stil rođen iz upornog rada.

Philip Pearlstein završava knjigu riječima da je pustio ljude u svoj atelje i život u nadi da će budućim figurativcima malo olakšati ionako tešku situaciju.

Need I say more?