Univerzalno znanje ili kako nacrtati glavu (the very end)

Prije nego što sam u posljednjem postu zabrazdila u objašnjavanje Rembrandtove upotrebe sjene, obećala sam da će se upustiti u razmatranje upotrebe koštanih topografskih oznaka na Rembrandtovom autoportretu. Obratimo li pažnju na srednji dio Rembrandtovog lica (onaj između glabele i korijena nosa) primijetit ćemo vrlo vješto slikanu opuštenu kožu lica kakva i priliči Rembrandtovoj dobi. Međutim, slikari se ne bave samo površinom. Njihov primarni interes leži ispod površine kože.

 

 

U ovom slučaju se ispod površine kože nalazi vrlo važna oznaka koju slikari nazivaju “point of the cheek”. Ta oznaka je zapravo dio jagodične kosti, ali slikare zanima njezi šiljati vršak koji se nalazi s donje strane.

 

     

“Point of the cheek” je vrlo omiljena oznaka  među slikarima, jer je anatomski “plane break” odnosno mjesto gdje prednja strana lica prelazi u bočnu.( Slikari “plane break”-om nazivaju mjesta na kojima se ploha lomi odnosno mijenja smjer i to im je od presudne važnosti zbog promjena u tonskoj vrijednosti). Rembrandt smatra “point of the cheek” toliko važnim da je ističe nizom zelenih i crvenih poteza kistom.

 

 

Njegov problem je da ima pred sobom ostarjelog modela (sebe) i da se zbog opuštenosti kože slabo ističe koštana struktura. Ali ona mu je potrebna zbog toga što daje izgled kocke .Daje mu kutove na kojima se mijenja ton,a koji pomažu iluziji trodimenzionalnosti.

Sigurna sam da se u stvarnosti na Rembrandovom licu “point of the cheek” nije jasno vidio- Rembrandt ga je ubacio, jer mu je bio potreban. Obratite pažnju kako se ton mijenja na mjestu gdje je Rembrandt označio “point of the cheek. Takva promjena u tonu je ono što daje iluziju volumena u prostoru i slikari izmišljaju “plane break” tamo gdje ga nema ili nije vidljiv. Ima slikara koji su pomno birali svoje modele, jer se nisu željeli nositi s opuštenom kožom i manjkom koštane strukture. Ingres nikada nije naslikao modela starijeg od 40 godina. Sve žene koje je slikao su morale biti mlade i punašne. 

 

 

Ali vratimo se Rembrandtu i njegovom autoportretu i to čeljusnom dijelu lica. Vrlo važna koštana oznaka je mjesto gdje donja čeljust mijenja smjer. Vilica odraslog čovjeka ima sljedeći oblik:

Mjesto gdje donja čeljust mijenja smjer je teško uhvatljivo i kod mladih ljudi, a kod starijih ljudi je zbog opuštene kože koja visi preko kosti još složenije odrediti to mjesto. Kost se, međutim, mora ucrtati bez obzira na opuštenu kožu, jer u protivnom glava gubi formu, a time i trodimenzionalnost. U akademskom sistemu je dogovoreno da čeljust mijenja smjer u ravnini srednje linije usana.

Rembrandt je na svome autoportretu problem ostarjele vilice riješio podignutom kragnom koja daje formu čeljusti.

 

 

Međutim, “point of the cheek” se nalazi iznad kragne i Rembrandt ga smatra toliko važnim da ga ističe posebnim tamnim potezom kista. I promjena donjr čeljusti u smjeru se doista nalazi u ravnini srednje linije usana. Sudeći po načinu na koji je naslikan potez za vilicu- vjerujem da je dodan naknadno. Mislim da je Rembrandt isprobavao kakav efekt dobiva s kragnom da bi na kraju zaključio da vilica nema dostatnu definiciju te dodao potez tamnom bojom.

Ovim ću završiti predavanja o upotrebi koštanih oznaka kod Rembrandta. 

Koštane oznake su, ponavljam, bile dio univerzalnog slikarskog znanja sve do kraja 19. stoljeća kad je akademizam počeo padati u zaborav. (Svi školovani slikari su imali to znanje, ali ga nisu svi koristili na tako inventivan način poput Rembrandta.) S gubitkom akademizma došlo je do zaboravljanja slikarskih pravila što se u 20. stoljeću umjetnicima činilo kao oslobođenje. Ali zapravo je bila klopka, jer nepostojanje pravila nije sloboda.

Robert Beverly Hale je govorio učenicima ” It’s very hard to break the rules if you don’t know what they are.” 

I tim mudrim riječima završavam seriju o glavi i koštanim oznakama iste u nadi da sam nekoga potaknula da se bavi važnim zanatskim dijelom slikarstva.