Univerzalno znanje ili kako nacrtati glavu (posljednji od posljednjih dijelova)

Slikari razlikuju dvije vrste sjena na objektima: vlastitu i bačenu ili padajuću sjenu. Vlastita sjena je ona koju objekt ima na sebi zbog osvjetljenja, bačena je sjena ona koju objekt baca na neku drugu površinu. Slikari imaju vrlo kompliciran odnos s padajućim sjenama, jer nekada, bez obzira koliko su pažljivo osvijetlili objekt koji žele nacrtati, pojavljuju se nepozvane padajuće sjene i rade pomutnju. Poznata padajuća sjena je ona ispod nosa s kojom se slikari početnici muče, jer čini da njihov model izgleda kao da ima brkove.

Rembrandt na svom autoportretu ima tri ključne padajuće sjene. Prva je sjena koja pada od oboda berete na čelo, druga koju mu nos baca na filtrum, a treća je sjena koju očne duplje bacaju na očne jabučice. Rembrandt je majstor sjena i  sa svakom od njih postupa drugačije. Padajuća sjena berete mu služi kako bi pokazala smjer mase glave, jer ide preko forme čela i tako opisuje njegov oblik i pojašnjava poziciju u odnosu na promatrača. Zbog toga što mu je od koristi ta padajuća sjena je naslikana u punoj svojoj tonskoj vrijednosti. Izgleda gotovo kao tamna traka nacrtana preko Rembrandtovog čela.

Rembrandt je u svom autoportretu koristio jedan izvor osvjetljenja, što znači da bi sve sjene trebale biti otprilike jednake tonske vrijednosti i oštrine. No, obratimo li pažnju na padajuću sjenu ispod Rembrandtovog nosa i usporedimo li je sa padajućom sjenom berete vidjet ćemo da se razlikuju u tonu. Sjena koju baca bereta je puno tamnija.

Zašto je Rembrandt odlučio napraviti razliku u tonu sjene? Zato što mu sjena bačena ispod nosa zapravo nije od koristi. Ne kreće se po formi da bi je opisala i objasnila kao padajuća sjena oboda berete, već, dapače, pokriva filtrum koji  također ima svoj volumen. Znajući da mu ne ide u prilog, Rembrandt je ublažava, razbija joj rubove i čini je svjetlijom.

Slično postupa i sa sjenama koje kosti očnih duplji bacaju na oko. One su prisutne i vidljive, međutim, ih je Rembrandt radikalno posvijetlio i ublažio im granice. Zna da će tamna bačena sjena na tonskom rasponu očne jabučice sasvim uništiti i sakriti njen razvoj,a time i iluziju trodimenzionalnosti.

Glabela je sporno mjesto na portretima kad se izvor svjetlosti nalazi iznad modela, jer je tzv “down plane”, ploha okrenuta prema dolje. Kada je osvijetljena na taj način njen se raspon tonova kreće od tamnijeg prema svjetlijem odozgora prema dolje što daje osjećaj udubljenosti:

Glabela, kad je glava osvijetljenja odozgora, redovito baca padajuću sjenu na nosnu kost, odnosno, ponaša se vrlo slično kao nos sa svojom bačenom sjenom koja portretu “crta” brkove. To je nepovoljno za slikare, jer nosna kost mora izlaziti “van” iz glave, mora biti trodimenzionalna. To se postiže tonskim razvojem hrpta nosa, a taj razvoj postaje nevidljiv ako ga pokrije padajuća sjena glabele i tada trpi trodimenzionalnost. Rembrandt svoju glabelu tretira na sljedeći način: posvjetljuje je, a njenu padajuću sjenu sasvim izostavlja. Zna da mu nikako ne ide na ruku, pa modificira stvarnost ne bi li dobio bolju iluziju u slici.

Robert Beverly Hale je govorio da slikari imaju poseban odnos s padajućim sjenama, da ih trebaju ukrotiti. Zato razmišljajte o upotrebi padajućih sjena i imajte na umu da slikanje nikako nije kopiranje. Slikanje je dizajn.