Univerzalno znanje ili kako nacrtati glavu (stvarno posljednji dio)

 

Univerzalno znanje nije nastalo istraživanjem i radom jednog autora već radom mnogih generacija sposobnih žena i muškaraca. Zanatski dio slikarstva koji predajem jest baš takva vrsta znanja. Taj dio je do početka dvadesetog stoljeća bio poznat svakom školovanom slikaru i svi su ga primjenjivali. Inovacije su se tražile i cijenile u načinu primjene univerzalnog znanja, a manje u sadržaju umjetničkog djela. Ljudska glava se, na primjer, slika više od tisuću godina, a inovativni slikari su tražili nov način da je prikažu upotrebljavajući univerzalno znanje kojim su raspolagali.

U današnjoj objavi ću se pozabaviti Rembrandtovim autoportretom iz 1659. Rembrandt ima 53 godine kad je naslikao ovaj autoportret i na vrhuncu je svojih slikarskih sposobnosti, ali njegov socijalni status to ne odražava. Rembrandtov stil je 1659. već odavno izišao iz mode. Ta činjenica, a i činjenica da je loše raspolagao novcem kad ga je imao pridonijeli su Rembrandtovom postepenom osiromašenju.

Nisam pobornik učitavanja biografskih elemenata u umjetnička djela, ali u ovom slučaju valja razmisliti o kompoziciji koju Rembrandt koristi za svoj autoportret. Jer Rembrandt svoj lik prikazuje postavljen iznad u odnosu na promatrača, promatran je odozdola. Ako ste ikada gledali komercijalne holivudske filmove u kojem glavni lik doživljava vrtoglav uspjeh i obratili pažnju na poziciju kamere, onda znate da je u kadrovima vrtoglavog uspjeha kamera smještena ispod lika kog snima. Kad glavni lik, neizbježno, počne propadati holivudski redatelji kameru smještaju iznad njega kako bi ga gledatelj promatrao odozgora.

Dakle, Rembrandt postupa kao holivudski redatelj i smješta kameru ispod svog lika dajući si time dignitet koga u svom socijalnom životu nema. Međutim, vjerujem da tim stilskim postupkom Rembrandt ne pokušava nadoknaditi svoj manjkavi status, već je svjestan svoje slikarske moći koja mu daje dignitet neovisan o socijalnom statusu ili uspjehu.

Ali vratimo se na upotrebu univerzalnog znanja koje je u ovom slučaju primjena koštanog proporcionalnog sistema glave u Rembrandtovom autoportretu. Kako su kod koštanih proporcionalnih sistema topografske oznake od presudne važnosti za konstrukciju crteža, moram se osvrnuti na njihovu upotrebu kod Rembrandta.

Prva topografska oznaka kojom ću se baviti je “widow’s peak”. Podsjećam da je to to točka koja se nalazi na mjestu gdje gornja ploha lubanje prelazi u prednju plohu čela. Obratimo li pažnju na Rembrandtov autoportret, vidjet ćemo da je čelo zakriveno beretom koja pokriva “widow’s peak”. Kako kod dobrih majstora ništa na slici nije slučajno, tako i Rembrandt koristi kapu koja je cilindričnog oblika kako bi naglasio poziciju promatrača u odnosu na svoj lik. Krivulja berete, pa čak i krivulja bačene sjene koju bereta baca na čelo sugeriraju cilindar koji je gledan odozodola.

 

Rembrandt očito polaže veliku vrijednost na pojašnjavanje svoje pozicije u autoportretu u odnosu na promatrača, jer čini kompromis pokrivanjem “widow’s peak”-a koji je važna točka u konstrukciji glave. Međutim, Rembrandt se nije u potpunosti odrekao “widow’s peak”-a: svijetli rub oboda berete leži baš na samoj točki promjene smjera lubanje kao i zlatni ukrasni gajtan koji ističe položaj kosti.

Ispod “widow’s peak”-a nalazi se čelo koje Rembrandt tretira kao kubus. Raspored tonskih vrijednosti je kao na kubusu osvjetljenom jednim izvorom svjetlosti koji se nalazi ispred i iznad njega. Kako bih učinila tonske vrijednosti jasno vidljivima prebacila sam Rembrandtov autoportret u crno-bijelu kopiju:

Lišavanje boje dozvoljava jasnije viđenje tonskih vrijednosti što nam omogućuje lakšu usporedbu sa tonskim vrijednostima kubusa pod istim svjetlosnim uvjetima:

Ispod čela nalaze se očne duplje sa karakterističnom koštanom strukturom i oblikom:

Međutim, Rembrandtove očne duplje se nalaze na valjku gledanom odozdola što im daje karakterističan oblik (o čemu sam već naširoko pisala):

 

 

Svi dosad spomenuti postupci, počevši od izbora cilindrične berete preko cilindrične bačene sjene na čelu do oblika očnih duplji imale su funkciju da utvrde i pojačaju dojam cilindričnog volumena Rembrandtove glave te da daju nesumnjivu poziciju te glave u odnosu na promatrača. Halova poznata litanija glasila je “Mass, thrust, plane, value, line!” i bila je poredana po važnosti.

“Mass” se odnosi na Rembrandtov izbor valjka kao jednostavnog geometrijskog tijela u koje je “utrpao” vlastitu glavu čiji je, zatim, položaj(ili “thrust”) u odnosu na promatrača tvrdo odredio upotrebom linija koje idu preko forme. U ovom slučaju su linije koje idu preko forme bačena sjena na čelu, obod šešira, zlatni gajtan, gornja linija očnih duplji te sam oblik glave berete. Svi ti elementi pomažu da se položaj glave u prostoru učvrsti i pojasni.

A zašto je Rembrandtu toliko stalo da definira masu glave i poziciju u odnosu na promatrača? Zato jer to pojačava iluziju trodimenzionalnosti koja je Rembrandtu prvi i osnovni postulat. To doista i jest prvi i osnovni postulat svih figurativnih slikara počevši od Cimabuea i odricanje od trodimenzionalnosti jest postupak  za koji se mora imati debeo razlog.

Moja jasno objavljena namjera na početku ove objave je bila da pišem o upotrebi koštanih topografskih oznaka u Rembrandtovom autoportretu i gornji paragraf se možda čini kao digresija. Ali nije. Jer “widow’s peak” i ostale koštane oznake ne mogu biti smještene na ničemu. Prije nego što crtač stavi ruku na papir mora donijeti odluku o tome na koju će osnovnu formu svesti objekt koji želi crtati  (u ovom slučaju glavu).

U sljedećoj ću se objavi nastaviti baviti upotrebom koštanih oznaka u Rembrandtovom autoportretu i nadam se da ću time uspjeti završiti seriju objava “Kako nacrtati glavu”.