Članak iz posljednje “Konture”!!

Freud i Ingres: dva prvorazredna lažljivca
Osvjetljenje i iluzija trodimenzionalnosti kod Freuda i Ingresa

Piše: Marcela Gjoni

Evo što Robert Hale piše u prvom poglavlju svoje knjige Master Class in Figure Drawing koje je posvećeno crtanju prsnog koša , ali bi se moglo odnositi na crtanje bilo koje kompleksne forme: „Kada crta prsni koš, iskusni umjetnik ne počinje crtež detaljem, kao što je bradavica ili pupak, kako to čini početnik. Umjesto toga, on vizualizira prsni koš u najjednostavnijoj formi – onoj kutije. To je jedina masa koja mu daje puni smisao usmjerenja. Naučio je vizualizirati sve kompleksne forme kao jednostavne mase. Otkrio je, kao i veliki majstori prošlosti, da su svi oblici modifikacije osnovnih oblika kvadra ili kocke, valjka, kugle i ponekada stošca“. Vrlo slavna Cezanneova izjava da se sve na svijetu može svesti na stožac, valjak, piramidu, kocku, odnosi se baš na „massing“.

U skladu s tim učenjem zadatak slikara jest da prije nego što stavi ruku na papir odluči na koju će od osnovnih formi (kugla, jaje, kocka, valjak, piramida) svesti složenu formu koju želi naslikati. O slikarevom izboru geometrijskog tijela koje će koristiti za „massing“ ovisi ne samo njegova iluzija trodimenzionalnosti, već uvelike i njegov stil. „Massing“ nužno ide zajedno sa osvjetljenjem. Zajedno, oni daju iluziju trodimenzionalnosti. Upravo osvjetljenje jest karakteristika koja izdvaja naš zapadnoeuropski sistem od ostalih slikarskih sistema, kao što su staroegipatski, babilonski, japanski, kineski i drugi. Niti jedan slikarski sistem osim europskog nije se timebavio , a to povlači za sobom još jednu činjenicu. Niti u jednom drugom slikarskom sistemu nema sjena. Pokušajte se sjetiti bačene ili vlastite sjene kod Japanaca, Kineza ili Egipćana. Ne možete, jer one tamo ne postoje.

Anegdota kaže da je slikar koji je putovao s Marcom Polom u Kinu naslikao portret kineske carice. Kada ga je vidjela, kineska carica nije bila zadovoljna. Ustvrdila je da je njeno lice jednake boje s obje strane. Ona nije uspjela „pročitati“ vlastiti portret koji je naslikao zapadni slikar,nije shvaćala da je tamna strana njenog lica zapravo sjena.To je dobar trenutak da se upitamo u kojoj je mjeri oko današnjeg čovjeka uopće u stanju promatrati i doživjeti sliku. Ljudi sa svojim strastima i težnjama su ostali isti, ali uvjeti u kojim žive, posebno napredak tehnologije, doveli su do značajnih promjena. Prije svega, tu je izum fotografije, koji je ostavio neizbrisiv trag na povijesti slikarstva i koji je nepovratno utjecao na mogućnost današnjeg čovjeka da doživi slikarstvo.

Nije svejedno kakvo je osvjetljenje: najbolju iluziju trodimenzionalnosti daje jedan izvor svjetlosti koji se nalazi na 45 stupnjeva u odnosu na objekt koji se osvjetljava, malo iznad i malo ispred objekta. Uzrok tome je vjerojatno u našoj kolektivnoj podsvijesti: kad smo lutali naokolo kao praljudi postojao je jedan izvor svjetlosti: sunce ,mjesec ili vatra. To je toliko star način osvjetljavanja da nam je u genima.Počeo se upotrebljavati u renesansi. Sve renesansne slike su osvijetljene na taj način.Uz to, izvor svjetlosti je na desnoj strani . Leonardo da Vinci je skandalizirao javnost jednom slikom bacajući osvjetljenje na Bogorodicu s lijeve strane. To se smatralo neprikladnim, jer se lijeva strana, tal. sinistra, (sinisterznači i mračan,taman, na latinskom) držala negativnom i time neprihvatljivom za osvjetljavanje Majke božje.

U ovom osvrtu usporedit ću dva slikara: francuskog slikara Ingresa iz 19. stoljeća i Luciana Freuda. Pokazat ću kako su koristili osvjetljenje i osnovne forme za postizanje trodimenzionalnosti. Usporedit ću IngresovPortret Madame de Moitissier i Freudovu sliku iz 1947. GirlwithRoses.

Službeno mišljenje povjesničara umjetnosti i kritičara je da Freud nije bio akademski školovan slikar i da se zbog toga nije služio starim znanjima. U svom eseju o slikarstvu Luciana Freuda u predgovoru Freudove monografije iz 1996.BruceBarnard piše sljedeće: „ Freud, kao slikar koji je radio prema prirodi, slično kao i Bacon, koji nije dugovao skoro ništa učiteljima i još manje od njega herojima prošlosti, sam je prošao, bez imalo očita oponašanja, kroz cijelu evoluciju europskoga slikarstva – od relativno grubih, ali na neki način pažljivih prikaza usporedivih s ranom renesansom na jugu, i onda preko iznimne rafiniranosti tehnike i optike sjevernjačke renesanse. Naučio je većinu toga što se dogodilo u umjetnosti posljednjih 600 godina, dok je gotovo hermetično zatvoren sjedio u svome studiju, sa svojim modelima“. To bi značilo da je Freud slikao bez oponašanja, bez uzora.Usporedbom Freudove slikes Ingresovomželimpokazati da su Freudovi napori bili vođeni starim znanjima, u suprotnosti s onim što se često misli i tvrdi o njegovom slikarstvu. Nemoguće je, naime, razviti vlastiti slikarski sustav, a Freud ga je bez sumnje razvio, bez poznavanja starog slikarskog sustava. Vidjet ćemo da je Freud kršio stara pravila, što ne bi mogao bez prethodnog njihovog poznavanja.

Pogledajmo IngresovuMadame de Moitessier. Prvi dojam je onaj o izrazitom realizmu slike. MadameMoitessier je odjevena u svilenu haljinu cvjetnog uzorka s resama na ovratniku i sjedi u na raskošnoj sofi presvučenoj satenom. Uzorak haljine je naslikan fotografski točno: sa svim iskrivljenjima uzorka u naborima i svim bljeskovima na svili. S jednakom je pažnjom tretiran satenski jastuk sofe na kojoj sjedi i njen nakit.No,obratimo li dalje pažnju na samu pojavu Ines de Moitessier, počevši od njenih ruku pa sve do glave vidjet ćemo da jeIngres nije jednako tretiraokao haljinu ili sofu.Haljina i sofa su izrađene fotografskom točnošću.Na tijelu pak Ines de Moitessier nema niti jedne kosti. Nema zglobova na prstima, nema glavice ulne na ručnom zglobu, nema spoja klavikule i sternuma. Ingres jest volio slikati punašne žene. Madame de Moitessier jest punašna. No kosti koje sam navela su specifične po tome da ih bez obzira na tjelesnu masu masnoća nikada ne prekriva. Ingres ih je namjerno izbacio. Ženske aktove se u 19. stoljeću slikalo s manje mišića i kostiju nego muške, a Ingres je taj princip ženstvenosti dotjerao do krajnjih granica. Njegove su žene ultrafeminizirane. Razlog je, vjerujem, seksualne prirode. Anegdota kaže da je jednom dobio narudžbu da nacrta portret slavne ljepotice.Ingres ju je nacrtao bez entuzijazma. Bila je visoka i vitka žena, i iz portrteta je jasno da mu nije bila po ukusu. Zato Ines de Moitessier izgleda kao punjena ptica, ali je slikana sa strašću.

Pogledajmo sad Freudovu GirlwithRoses. Ona sjedi u stolici skupog izgleda odjevena u pulover sa vodoravnim prugama i baršunastu crnu suknju. I Ingres i Freud svoj model režu tik ispod koljena,kompozicija je gotovo jednaka . Djevojčina odjeća naslikana je s jakim osjećajem za detalje, pogotovo prugasti pulover. Freud s jednakom pažnjom slika prugasti pulover, kao Ingres cvjetne haljine svoje Madame.Naravno, cvjetna haljina je puno kompleksnija za slikanje.No, namjeraobadva slikara je ista. Da nas zavaraju. Ako Madame de Moitiessier izgleda posve nevjerojatno sa svojim manjkom kostiju i mišića, onda Freudova GirlwithRoses ne izgleda ništa više vjerojatno sa svojom predimenzioniranom glavom na kojoj izbuljene oči, nos, usta i nakostriješena kosa zauzimaju previše mjesta. Međutim, dojam koji ostavljaju obje slike jest realističan. Što su učinili?

Degas je nekoć izjavio da je za prvorazredno umjetničko djelo potrebno jednako toliko umijeća i planiranja kao za počinjenje zločina.Ingres je silovito stilizirao figuru odbacujući sve detalje koji mu se nisu uklapali u viziju.No znao je da, ukloni li previše detalja, figura neće biti uvjerljiva. On također poznaje mehanizam ljudskog vida: prosuđujemo o cjelini na osnovu detalja stvarajući tako kontekst slike. Slikajući haljinu fotografskom preciznošću on postiže da mu povjerujemo u realističnost figure. Odjeća modela je pomno birana u tu svrhu. Komplicirani uzorak haljine je namjerno izabran jer pomaže u podizanju „realizma“.Ujedno, on demonstrira Ingresovu slikarsku vještinu, kao da se slikar time „pravio važan“.

Freudov postupak je istovjetan. Freud zna da će stilizacijom figure izgubiti na plauzibilnosti.On koristi odjeću svoje djevojke , baš kao i Ingres, ne bi li podigao uvjerljivost svoje slike. Freud 1947. godine kad je slika nastala ima 25 godina i nije na vrhuncu slikarskog umijeća, što je Ingres u doba portretiranja Ines de Moitissier bio. Freud jesvjestan svojih ograničenih slikarskih vještina i zna da bi pokušati fotografski realistično naslikati haljinu tako složenog uzorka kao što je haljina Ines de Moitessier bilo ravno slikarskom samoubojstvu.Zato bira jednostavniju odjeću. Prugasti pulover je savršen zbog svog jednostavnog uzorka, on mu je izvediv. Također slika stiliziranu kosu sa stršećim dlačicama, vrlo detaljan vlažan sjaj prevelikih očiju, trepavice i trsku naslona stolice na kojoj djevojka sjedi. Svi ti detalji imaju jednaku funkciju kao detalji na Ingresovom portretu – navesti nas da povjerujemo slikarovoj viziji. Prugasti pulover se možda čini kao skromniji izbor u usporedbi s veličanstvenom svilom Madame de Moitssier,ali je izvediv i primjeren. Uz slikarsko umijeće, to dokazuje planiranje.Michelangelo je izjavio: slika se mozgom, a ne rukom!

Freudova GirlwithRoses nije došla niodkuda. Već sam napisala da Freud pažljivo planira, ali sposobnost preciznog planiranja nije bila vidljiva u njegovim radovima do njegove dvadeset i pete godine. Mladi slikari se bore sa različitim problemima kad tek krenu slikati. Bore se s tehnikom.Također, manjka im intelektualnog razumijevanja što slikarstvo doista jest. Freudovi raniji radovi kaoStilllifewith Chelsea Buns iz 1943. ili Portret GeraldaWildea iz iste godine pokazuju veliku sposobnost koncentracije i osjećaj za detalje,ali im manjka najvažnija karakteristika zapadnoeuropskog slikarstva: nisu trodimenzionalne.U svom predgovoru Freudovoj monografiji 1996.BruceBarnard je ustvrdio da je prva ozbiljna Freudova slika Dead Heron iz 1945. Ja se ne slažem: Dead Heron je posve plošna slika.

Mislim da je GirlwithRoses Freudovo prvo remek-djelo. Nije nastalo u vakuumu – prije nego što se latio slikanja figure djevojke s ružama, Freud je naslikao dva portreta iste djevojke manjeg formata. Nije slučajno što je Girlin a DarkJacket iz 1947. naslikana u poziciji en face: ta pozicija je lakša za slikanje od pozicije 3/4, a kompliciranija od profila. Nakon toga slijedi ista djevojka u portretu Girlwith a Kitten – glava u poziciji 3/4 je vrlo uspjela, ali odjeća je slikana neuvjerljivo.Tek nakon što se pripremio, te intelektualno, a ne tehnički, ušao u problematiku slikanja glave i odjeće, Freud je bio spreman za ambicioznu GirlwithRoses.

Vratimo se na usporedbu Freuda i Ingresa: zajedničko im je da obojica lažu, i to prvorazredno.Usporedimo osvjetljenje na te dvije slike. Odabir tradicionalnog osvjetljenja je svjestan izbor od strane Ingresa.Ono daje najbolju iluziju dubine. Ingresapstrahira u slikanju figure i zna da nije pametno da dodatno oslabi dojam dubine biranjem manje povoljnog osvjetljenja. Tradicionalno osvjetljenje, uz to što daje iluziju dubine, olakšava slikaru baratanje ostalim elementima slikarskog sistema.U ovom slučaju govorim o namazu. I Ingres i Freud su bili voljni slikati detalje da bi potpomogli stvaranju iluzije. Morali su za tokoristiti se tankim slojem boje i nevidljivim namazom.

Ingresova iluzija trodimenzionalnosti figure je oslabljena slikarskim sredstvima koje koristi. Prvose radi o manjku detalja figure: nema kostiju. Na drugom je mjestu odabir osnovnih formi, njegov „massing“.Za glavu Ines de MoitessierIngres koristi renesansnu konvenciju kugle za zatiljak i ovoidaza lice, ruke su cilindri, a mišići podlaktice ovoidi. Ovoid, kugla i cilindar su, treba znati, drugorazredne forme za dobivanje iluzije dubine.Oni dodušedobro pokazuju volumen, ali su loši u pokazivanju položaja u prostoru. Kugla ne mijenja svoj privid ma gdje se u prostoru nalazila,ne pokazuje položaj tijela koje se prikazuje. Ovoid jeza položaj bolji , ali loše pokazuje nagib.Ingres na cilindrima ruku ne slika granicu svjetla i sjene. Na glavi postoji vlastita sjena ovoida,na vratu je padajuća sjena glave, ali cilindri ruku su ravnomjerno osvijetljeni i bez sjena. Nema varijacije u tonu koja bi dala trodimenzionalnost. Ingres , da bi tome doskočio, dodaje narukvice.

Narukvica ima trostruku funkciju.Ona je linija koja ide po formi cilindra, kao pruge na Freudovom puloveru. Zbog manjka sjene cilindar ruke ne bi imao volumena. Narukvica pokazuje nagib ruke u prostoru.Budući je slikana fotografski realistično, poput cvjetne svilene haljine Ines de Moitissier, narukvica pridodaje iluziji realizma. Tvrdim da je Ingres lako mogao osjenčati formu cilindra vlastitom sjenom da bi dobio volumen, da je to htio. No narukvicom onpostiže nekoliko ciljeva, a u dobrom slikarstvu, kao i u svemu drugom, ekonomičnost je važna.

Pogledajmo sad Ingresov tretman padajućih sjena. Padajuće sjene su kamen spoticanja među slikarima: stavite ih na krivo mjesto i mogu sasvim upropastiti iluziju. Ingres je padajuću sjenu desne ruke kojom Madame de Moitessier podbočuje bradu iskoristio tako što ona pada po formi nadlaktice i ramena i time ocrtava formu na kojoj leži. To joj je glavna funkcija. Padajuća sjena koju glava baca na vrat, također ima jednaku funkciju – ocrtava volumen cilindra vrata na kojem leži. Vlastitu sjenu cilindra vrata Ingres nije naslikao – nije mu bila potrebna.

Freud se odlučuje za netradicionalno osvjetljenje u GirlwithRoses.Ono jest bočno, ali je izvor svjetlosti velike površine. Zbog toga je osvjetljenje na toj slici difuzno. Takva vrsta osvjetljenja nije optimalna za dobivanje iluzije dubine.Odlučivši se za njega,Freud promišljeno pristupa izboru osnovnih formi.U protivnom, iluzija dubine bi patila. Vjerujem da Freudov izbor osvjetljenja bio namjeran. Izborom netradicionalnog osvjetljenja on se svrstao u moderne slikare. Uz to, izbjegao je tehnički zahtjevno slikanje sjena.

Ingres za glavu Madame de Moitessier koristi renesansnu konvenciju kugle za zatiljaki ovoid za lice.To je jedini volumen tijela na slici koji ima vlastitu sjenu. Ingresu je tu izbor tradicionalnog osvjetljenja išao na ruku. Freud, pak,nema osvjetljenje kakvo je kod Ingresa. Zbog toga ne koristi ni Ingresovu konvenciju za glavu, te na slici nema vlastitih sjena. Zato se Freud odlučuje za kubus.Kubus je jedino geometrijsko tijelo koje nam, za razliku od cilindra, kugle i ovoida, ne ostavlja nikakve sumnje o tome gdje se nalazi u odnosu na promatrača. Ako su kugla i ovoid drugorazredni pokazivači smjera i volumena,kubus je prvorazredan. Toliko je dobar da se ne mora oslanjati na osvjetljenje da ga podupre u iluziji trodimenzionalnosti, niti su mu potrebna pomagala kao što su pruge na puloveru kod Freuda, ili narukvice kod Ingresa.

Izbor položaja glave i kod Ingresa i kod Freuda nije slučajan. Glava Ines de Moitessier i glava GirlwithRoses su obje u položaju 3/4. To je tradicionalan slikarski položaj koji ujedinjuje informacije koje se dobivaju iz profila i iz en face-a. Ingresseže za njim zato što mu konvencija koju koristi za glavu udružena sa tradicionalnim osvjetljenjem daju mogućnost da iskoristi vlastitu sjenu ovoida i tako postigne dubinu. Freud ga koristi zato što mu, u kombinaciji sa kubusom, čak i bez korištenja tradicionalnog osvjetljenja, daje solidnu iluziju trodimenzionalnosti. Bilo koji drugi položaj (profil ili en face) bi zahtijevao promjenu u osvjetljenju da bi se postigla iluzija dubine.

Ingres i Freud su svatko svoje osvjetljenje izabrali iz različitih razloga.Freud bira difuzno osvjetljenje bez sjena, jer mu to olakšava slikanje. On je svjestan ograničenosti svojih slikarskih sposobnosti. Duboke sjene koje tradicionalno osvjetljenje daje bi mu tehnički suviše otežale izvedbu. On još nema dovoljno znanja i sposobnosti da naslika sve suptilne i jedva vidljive fasete ljudskog lica koje, ako nedostaju, čine da lice izgleda tvrdo i kao da nije od mesa. Također nije u stanju naslikati sve prijelaze i promjene u tonu na prugastom džemperu.Zato bira difuzno osvjetljenje koje, doduše, ne podržava iluziju. No to će slikar nadoknaditi pomoćnim sredstvima. Izbor prugastog pulovera nikako nije slučajan. Pulover je taman i na njemu neće biti veće varijacije u tonu zbog osvjetljenja. Pruge pak koje idu preko cilindra ruku i ovoida grudi ina Freudovoj slici imaju jednaku funkciju kao i naslikane narukvice kod Ingresa. One daju volumen cilindrima, pokazuju njihov smjer i, konačno, zbog pažljive izvedbe dodatno pojačavajuiluzionstički efekt Freudove slike.

Freud je zaista majstor onoga što u tom trenutku može. Završit ću ovaj osvrt citatom Roberta Henrija iz knjige TheArtSpirit: „Onaj tko uči umjetnost mora biti majstor onoga što ima. Bivajući majstor onoga što se ima, on obećava da će biti majstor i u budućnosti. Rad ne dolazi iz okolišanja, ili od nesigurna čovjeka. On je manifestacija vrlo pozitivne prirode, u velikom užitku i u svakom trenutku njegova nastajanja“.

Dobivanje iluzije trodimenzionalnosti na dvodimenzionalnoj podlozi je prvi i osnovni cilj zapadnoeuropskog slikarskog sistema. Prvi i najvažniji način za postizanje trodimenzionalnosti se zove massing. Massing je dobio ime od velikog poznavatelja crtanja i učitelja anatomije Roberta BeverlyjaHalea koji je predavao anatomiju i elementa crtanja 70ih godina prošlog stoljeća u New Yorku.