O slikarstvu problemima figurativnih slikara danas – uvod

Figurativno slikarstvo se do prije stotinjak godina podučavalo na umjetničkim Akademijama. Za tu vrstu slikanja su potrebna klasična znanja, da spomenem samo ona najpoznatija- anatomija i perspektiva. Danas se nakon završene Akademije mnogi slikari prestaju baviti figuracijom i počinju se baviti instalacijom, performansom, novim medijima – što obično završi tako da se skidaju goli, pužu po podu galerije, piju vlastitu krv/mokraću/suze. Često počinju kao aktivisti koji se zalažu za ispravljanje neke socijalne nepravde, koji, shvativši da ta grana nije baš najunosnija- završe na dosjetkama raznih vrsta. Uglavnom se, međutim, odriču figurativnog slikanja i crtanja, ponekad u korist apstraktnoga. Prešutno se smatra da su savladali figuraciju i da je prirodno i nužno da krenu u novom smjeru.

Vjerujem da se gore navedeni fenomen dešava zbog toga što mladi slikari nalete na problem koji se na Akademijama ne spominje često, a velikih je razmjera. Problem glasi: kako naslikati figurativnu sliku u 21om stoljeću, a da ona izgleda kao da je nastala danas, da bude nova i svježa. Nakon 35 000 godina figurativne tradicije to nije lako i nije neobično što se mladim slikarima čini da je lakše da pobjegnu od problema umjesto da ga pokušaju i. Dodamo li k tome i prekid u prenošenju znanja potrebnih figurativnim slikarima- situacija za figurativnog slikara nije bajna.

Figurativno slikarstvo je stari oblik i ima svoja pravila. Pravila, međutim, nisu jedinstvena za cjelokupnu povijest slikarstva. Figuracija je širok pojam i obuhvaća i druge slikarske sisteme osim zapadnoeuropskog (kojem pripadamo). Pravila koja vrijede za babilonsko, egipatsko, kinesko, japansko ne vrijede nužno i u zapadnoeuropskom sistemu. To, naravno, ne znači da je jedan sistem bolji od drugoga i da ih ne bismo trebali proučavati. Dapače – proučavanjem nama stranih sistema dolazimo do razumijevanja vlastitog by comparison.