O važnosti pravilnog stava prema učenju

Prije nekoliko tjedana nazvao me neki mladić, potencijalni polaznik mog tečaja. Zvao je da se raspita o terminima i mogućn ostima probnog sata. Nakon što sam mu dala uobičajene informacije pripomenuo je da on zove samo zato da provjeri što se nudi i da vidi da li ga u Hrvatskoj netko može nečemu naučiti. U istom trenutku mi je posatalo jasno da bi njega bilo vrlo teško podučavati jer nije u stanju podnijeti dinamiku u kojoj se njemu nešto tumači. Tu poziciju smatra ponižavajućom i prema njoj je, s obzirom da je on taj koji je zvao tražeći poduku, u najmanju ruku ambivalentan.

Osjećajući da imam posla s vrlo taštim i osjetljivim čovjekom pokušala sam ublažiti situaciju te kroz smijeh rekla da se nadam da se kod mene ipak nešto može naučiti.

Potencijalni polaznik je stigao na vrijeme na dogovoreni sat noseći svoje radove koje sam pregledala. Moja procjena njegovih trenutnih sposobnosti bila je sljedeća: u stanju je pogoditi proprocije i kompoziciju, ali se ne snalazi najbolje u tonskim studijama. Ne vidi ton niti može odrediti tonske odnose. A i pomoglo bi mu temeljito poznavanje anatomije.

Moj zadatak kao podučavatelja je da prema radovima procijenim što kandidatu nedostaje u vještini i znanju kako bih mu pomogla da što brže i bolje nauči slikarski zanat.

Tako sam sugerirala svom novom polazniku da poradimo na tonovima i anatomiji. Naišla sam na žestok otpor koji je išao vrlo daleko: kad sam mu pokušala objasniti nešto iz teorije tonskog razvoja, tvrdio je čak da izmišljam. Po njemu, ako ja tvrdim da on nešto ne vidi zbog manjka treninga i znanja, to ni ne postoji. Nakon te izjave ja sam prekinula sastanak i odbila daljnju raspravu u koju me on uporno pokušavao uvući. Bilo mi je jasno da bi njemu svađa i rasprava značila samo jedno: da smo on i ja na istom nivou. To je bilo on što je on silno želio, jer se nikako nije mogao nositi s mogućnošću da nešto ne zna. U raspravu me pokušavao uvući do posljednjeg trenutka prije nego što je za sobom zatvorio vrata. Tada sam se sjetila važnog Frudovog psihoanalitičkog postulata: pacijent u analitičaru izaziva one emocije koje želi potisnuti. U slučaju mog polaznika osjećaj koji ga je mučio, kojeg nije bio svjestan, te ga je nastojao uvaliti meni, bio je jak osjećaj manje vrijednosti.

Odlučila sam na licu mjesta da, iako je polaznik imao dara, neću raditi s njim, jer bih imala velikih problema s njegovom preosjetljivošću i morala bih se nositi s njegovim psihološkim problemima koji nikako nisu bili mali.

Osjećaj manje vrijednosti s napuhanošću koja ide s njim kao kompenzacija najveća je prepreka ozbiljnom radu. Učenje zahtijeva poniznost od onoga koji želi učiti, a osjećaj manje vrijednosti izaziva psihičko stanje u kojem se poniznost brka s osjećajem poniženja.

Moji nesuđeni kandidat je patio od vrlo naglašenog osjećaja narcizma, ali i njegove manje doze otežavaju učenje. Učenje zahtijeva relativno čvrstu uvjerenost u svoju vlastitu vrijednost koje nije poljujana činjenicom da se nešto ne zna ili ne može svladati iz prve. realan osjećaj vlastite vrijednosti također dozvoljava čovjeku koji uči da ostene opušten kad nešto pokušava naučiti i da se pri tome i zabavi.

Čovjek koga muči osjećaj manje vrijednosti ne može biti opušten, jer se u mnogo situacija osjeća inferiornim, što je zapravo iracionalno. To ga čini napetim i stalno je u iščekivanju takve situacije želeći se od nje obraniti. Kao takav je nepodnošljiv sa svoju okolinu, kojoj stalno daje do znanja koliko je superioran. To otežava poduku, jer onome koji podučava stvara pritisak.

Postoje mitovi o taštim i osjetljivim genijalcima koji stvaraju remek djela. Moja procjena je da je taština smetnja umjetniku čak i u mnjim dozama od one koje je imao moj potencijalni polaznik. Narcizam je prizma koja čovjeku koji od njega pati daje iskrivljenu sliku svijeta i njega samoga i to zato što precjenjuje svoje sposobnosti ili zato što ih, u naletima, potcjenjuje. Narcizam je prekarno stanje, a učenje zahtijeva ravnotežu. 

Mit o rastrganom genijalcu koji sve zna i ništa ne mora učiti i pritom stalno sumnja u sebe je vrlo proširen. Štetan je i nadam se da će jednog dana biti iskorijenjen.

Naslovna slika nema nikakve veze s tekstom, ali “sex sells”. Naslikao ju je Hokusai 1814 i zove se “Kinoe no komatsu” ili “Djevojka koja roni”.