Strast stvaranja-nova velika internacionalna izložba u Zagrebu

O Jasminki Poklečki Stošić i njenom lošem postavljenom Giacomettiju sam pisala u jednoj od svojih ranijih objava. Njena nova izložba najavljena je  imenima poznatih umjetnika štampanim na crvenoj podlozi bijelim slovima: Braque, Chagall, Balthus, Calder.

Zvuči jako dobro, zar ne?

Ne samo što jako dobro zvuči već nas, zagrepčane, tješi uvjeravajući nas da nismo više kulturna provincija te da se i na našem terenu može vidjeti kvalitetna umjetnost zbog koje smo u prošlosti morali putovati makar do Beča. Na tu kartu igrala je Poklečki Stošić zajedno s gradonačelnikom Bandićem dok su na tiskovnoj konferenciji zajednički ponavljali kako je Zagreb “prijestolnica kulture” i kako će se ovom izložbom i izlaganjem Braqua, Chagalla, Balthusa i Caldera Zagreb ponovo vratiti na kulturne mape. Pritom su oboje pogrešno izgovarali ime Alexandra Caldera sa akcentom na posljednjem slogu kao da je američki kipar Francuz.

Sintagma “prijestolnica kulture” je pogrešno nalijepljena Zagrebu, kao i naglasak na posljednjem slogu Calderovog prezimena. Zagreb, naime, nema pošteni muzej u kojem bi se mogla vidjeti reprezentativna djela iz prošlih epoha. Muzej je nužan za obrazovanje i školovanje budućih generacija slikara i kipara, a to što ga nema direktno utječe na kulturnu budućnost Zagreba i stavlja u ruke Poklečki Stošić ogromnu odgovornost. U slučaju manjka muzeja ona je ta koje će odgajati i postavljati umjetničke kriterije budućim kiparima i slikarima birajući što će i koga pokazati u prostoru Umjetničkog paviljona.

I Bandić i Poklečki Stošić tvrdili su da se u novoj izložbi mogu vidjeti fascinantna remek-djela, ali ja sam prečesto doživjela da se pompozno najavljuju velika imena u izložbenim prostorima Zagreba da bi se na kraju pokazalo da su izložena djela, doduše, naslikana od strane slavnih umjetnika, ali predstavljaju trećerazrednu produkciju istih. Mislim da je izuzetno štetno za obrazovanje mladih umjetnika u Zagrebu nazivati trećerazredna djela prvorazrednima,a ono što je učinjeno u prostorima muzeja Mimara u kome su trećerazredni falsifikati pripisani najvećim imenima slikarstva smatram upravo zločinom.

Meni je stvarno dosta gledanja trećerazredne produkcije koju se naziva prvorazrednom i nadam se da ova izložba koja je koštala dva milijuna kuna nije jedna od tih. Izgovor koji se redovito čuje kad se bilo tko odluči požaliti na kvalitetu izložbi u Zagrebu jest da se za bolje izložbe novaca nema. Nije sramota nemati novaca za velike izložbe, ali manjak obrazovanja zbog kojeg se nekvalitetna djela proglašavaju vrhunskima jest.  Osobno bih radije vidjela jednu vrhunsku sliku u praznom Umjetničkom paviljonu, nego tridesetak osrednjih. 

S nestrpljenjem očekujem otvaranje izložbe i savjetujem svojim učenicima da se u ovo doba u kojem je lako doći do kvalitetnih reprodukcija (iako to nije dovoljno) ne oslanjaju na ono što im govore PR i marketinški stručnjaci zaposleni u zagrebačkim kulturnim institucijama već na svoju prosudbu. Prosudbu će morati, bojim se, i dalje vježbati u muzejima na putovanjima u inozemstvo te na široko dostupnim reprodukcijama što je teško, ali nije nemoguće. 

Vidimo se 5.10. u Umjetničkom paviljonu!