Oko – kako nacrtati oko (četvrti i posljednji dio)

Oko – kako nacrtati oko (četvrti i posljednji dio)

Prošlu sam objavu završila obećanjem da ću se pozabaviti vrećicama ispod očiju koje nastaju starenjem. Neslikarima pomisao na vrećice ispod očiju izaziva nelagodu,a pogotovo ih nerado promatraju na svom odrazu u ogledalu. Slikari, pak, imaju drugačiji stav- možda ih otkriće vrećica ispod očiju čak razveseli, jer je to novi detalj koji mogu dodati u autoportret. Jer vrećice ispod očiju imaju ono što slikari najviše vole – imaju volumen.

Na ilustraciji dolje je obris vrećice ispod očiju bez sjenčanja odnosno bez volumena:

Volumen vrećica ispod očiju je jednostavan za razumjeti ako se slikar dobro pozabavio osnovnim geometrijskim tijelima. Vrećice ispod očiju imaju volumen nalik ovoidu ili sferoidu. Dakle, da bismo shvatili kako se ponaša osvjetljenje na vrećicama ispod očiju, moramo skinuti “kožu” s ovoida pod jednakim osvjetljenjem pod kojim slikamo portret našeg subjekta s podočnjacima.

Kada bismo, dakle, posjenčali tu nevoljenu vrećicu ispod očiju u skladu s ovoidom gore dobili bismo sljedeće:

Na engleskom se vrećica ispod oka zove “tear bag” ili vrećica za suze, ali to joj nije prava funkcija, jer sam već spominjala da suze nastaju u žlijezdi u gornjem kapku. Bojim se da “tear bag” nema svoju funkciju osim da nas ujutro podsjeti na protok vremena. Ali slikari se time ne zamaraju; kao što rekoh, njih zanima samo volumen.

Preostaje mi još samo da se pozabavim koštanom strukturom oko očiju. U vanjskom kutu oka se nalazi dio očne duplje koji uvijek  hvata svjetlost pri tradicionalnom osvjetljenju. A kako kost hvata svjetlost, važna je ploha do kosti koja tada ima pokret od tamnijeg prema svjetlijem. Na crtežu dolje je to prenaglašeno:

Na gornjoj sam shemi iz puke lijenosti odmah ucrtala i obrve. Osvjetljenje obrva slikari rješavaju na način da im posve zanemare lokalnu boju i tretiraju ih kao da su boje kože. Na taj način obrva postaje tamnija na koštanoj strukturi koja je u polutonu ili sjeni, a zbog prirode svog materijala obrva može biti vrlo blještava i sjajna u samom svjetlu.

Nakon što je slikar-početnik usvojio gore navedena znanja o strukturi oka, zadatak mu je da da te dijelove oka pronađe na modelu kojeg crta i da nacrta oko modela pred sobom, ali sa svim dijelovima i detaljima koje je naučio. Najvažnija stvar koju slikar mora držati u glavi prilikom crtanja portreta jest da je oko mišić, a u samoj prirodi mišića je pokretljivost i podložnost promjenama. Ponovo navodim portret Johna Mintona Luciana Freuda zbog odlično naslikanih očiju:

Oči Johna Mintona gledaju u desnu stranu. Zbog toga se desno oko stisnulo, a lijevo razvuklo kako bi dostiglo smjer gledanja. Oči su nejednake. Pribrojimo li promjenjiljvosti mišića urođenu asimetriju svojstvenu svakom živom biću doći ćemo do zaključka kako oči nikada nisu jednake. Zbog toga ih jednakima ne treba ni slikati, jer je rezultat prevelike simetrije mrtvilo.

A mrtvilo svakako nije cilj slikarstva ni umjetnosti en general. Kako bih vas podsjetila na cilj umjetnosti i potaknula da cijenite život u svim njegovim manifestacijama završit ću ovu objavu Gerard Manly Hopkinsovom pjesmom koja slavi nesavršenosti (pa i vrećice ispod očiju). Hopkins je, doduše, bio gorljivi kršćanin, ali znamo već da karakterne mane ne utječu na kvalitetu umjetnosti.

Evo kako brije G.M.Hopkins:

“Glory be to God for dappled things –
   For skies of couple-colour as a brinded cow;
      For rose-moles all in stipple upon trout that swim;
Fresh-firecoal chestnut-falls; finches’ wings;
   Landscape plotted and pieced – fold, fallow, and plough;
      And áll trádes, their gear and tackle and trim.
 
All things counter, original, spare, strange;
   Whatever is fickle, freckled (who knows how?)
      With swift, slow; sweet, sour; adazzle, dim;
He fathers-forth whose beauty is past change:
                                Praise him.”