Kako nacrtati uho i pravilno ga smjestiti

Kad moraju nacrtati uho moji učenici u očaju se hvataju za glavu. Crtanje uha sa svim zavijucima se čini nemogućim zadatkom. Za to postoji više razloga: kad gledate u nečije lice ne gledate mu u uši (uši se najbolje vide iz profila). Uho je, iako je stalno u blizini, oku relativno nepoznat organ. Zavijuci uha su apstraktnog oblika i crtači ne znaju čega bi se prvo uhvatili.

Moj savjet je da uvijek počnu od onoga što znaju (vid nije primarno osjetilo i ono što ne poznamo zapravo i ne vidimo). Dio uha koji nam je svima poznat je ušna resica zato što se buši kako bi se postavile naušnice (ili pearcing). Ostale dijelove uha crtači upoznaju kroz učenje anatomije uha (crtanje bez anatomije je kao plovidba bez kompasa) i tako ih učine poznatima. Učenicima često govorim da u crtanju poznat znači vidljiv te da oblik koji ne vide ne mogu nacrtati.

Dijelovi uha koje treba upamtiti i proučiti su na slici:

Učenicima crtam dijagram uha kako bih im olakšala pamćenje dijelova uha. Primijećujem da mlađe generacije osim ušne resice poznaju i tragus, jer ga je u novije vrijeme moderno bušiti. Dijelovi uha dolaze u paru- tragus (ime tragus dolazi od starogrčke riječi za kozu, u nekim prijevodima znači nos koze i ime je dobio vjerojatno zato što iz tragosa rastu dlake, a koze imaju dlakave noseve) ima svoj pandan izbočinu antitragus, a helix ( vanjska krivulja uha ) ima svoju antitezu antihelix. Jedino je ušna resica solo brijač.

Kada jednom zapamte i nauče vidjeti dijelove uha moji učenici više nemaju problema s crtanjem samog uha, ali dolaze do problema smještanja uha na glavi. U akademizmu je uho smješteno u prostoru između korijena nosa i glabele kao što sam nacrtala na dijagramu. Pomaže ako učenici tu činjenicu upamte, jer u stvarnosti ljudi rijetko imaju uši ondje kamo ih smješta akademizam. Upamte li akademsko pravilo lako će primijetiti odudara li model kog crtaju od akademskog dijagrama. Akademski dijagrami služe kako bi crtačima priskrbili oruđe ili sistem kojim će pristupiti crtanju modela koji je pred njima.

Smještanje uha kod glave u profilu je nešto zamršenije. Postoje akademske granice koje pomažu da se uši smjeste na pravu visinu, ali ostaje pitanje smještanja uha na pravilnu udaljenost od lica i zatiljka. Pogreška u takvom smještanju može u potpunosti narušiti izgled proporcija glave. Iako je glava pravilnih proporcija izgledat će iskrivljeno.

Glava 64. je proporcionalno nacrtana s pravilno smještenim uhom, a glava 65. je jednakih proporcija, ali je uho smješteno suviše unatrag. Zbog toga lice izgleda prekrupno, a zatiljak nerazvijeno. Glava 66. ima uho smješteno preblizu licu što čini licem sitnim. Slika 67. ima uho koje je na pravilnoj udaljenosti od između lica i zatiljka,ali je previsoko na glavi što čini da lice predugačkim. Ove tipične pogreške pri smještanju uha navodi Edouard Lanteri u svojoj cijenjenoj knjizi “Modelling and sculpting the human figure“. Početnicima se može dogoditi da satima prepravljaju proporcije glave koje su zapravo korektne,a problem leži u smještaju uha.

Za ohrabrenje svojim učenicima pri crtanju i smještanju ušiju na kraju predavanja redovito pokažem rane autoportete Van Gogha i kažem im da obrate pažnju na uši. Ako se Van Gogh mučio s ušima razloga za brigu nema: s vremenom i praksom svi moji učenici nauče crtati i smjestiti uho.