Šest slikarskih zakona Sie Hoa

Sie Ho je bio slikarski kritičar i slikar u Kini u 15om stoljeću. Formulirao je šest slikarskih zakona koje sam našla u knjizi “The Art and Craft of Drawing” Vernona Blakea, koju toplo preporučujem. S obzirom da živimo u vremenu koje prezire pravila (pogotovo pravila u umjetnosti) osjećam veliku radost svaki put kad nađem neko staro slikarsko pravilo.

Pravila Sie Hoa, međutim, nisu pravila nego zakoni, jer su stari Kinezi smatrali da ako je neko pravilo prošlo test vremena ( koji je ujedno i jedini pravi test za umjetničko djelo) prestaje biti pravilo i postaje zakon.

Slijedi šest zakona:

” 1st ;K’i yun cheng tong: Consonance of spirit engenders the movement (of life)

2nd Kou fa yong pi: The law of the bones by means of the brush

3rd Ying won sieng hing: Form repersented through conformity with beings.

4th Sonei lei fou ts’ai: According to the similitude (of objects) distribute colour.

5th King ying wei tche: Arrange the lines and attribute to them hierarchic places.

6th Tch’ouan mou yi sie: Propagate forms by making them pass into the drawing “

Stari kineski zakoni zvuče neobično i nejasnog su značenja, ali Edward Blake nam je ponudio svoju verziju prijevoda šest starih zakona. Ovako glasi njegov prijevod prvog zakona na moderni engleski :” 1st:Strive to display a sense of universal rhythm through the particular rhythym studied on a model.”

U osnovi prvoga zakona jest ideja da je mentalni stav ključan za bilo kakvu iole vrijednu umjetničku produkciju. Tako Blake tvrdi :

” In reality it is not the length of the drawn line that is importan, it is the rhythm of that Sie Ho would insist ona sbeing counterpart of the rhythm of the Tao….”

” Before we can hope to reproduce such rhythm we must, so to say, intoxicate ourselves both with the abstract conception of universal harmony and with the particular manifestation of it that we have at the moment before our eyes. Then, and then only, ca we hope to create on our paper some distant, not replica of the universal harmony, but a vague foreshadowing of its ever unattainable perfection.”

Kinezi i Japanci su se, za razliku od Zapadnjaka, bavili mentalnim stavom koji je pogodan za umjetničko stvaranje te su vrlo strogo odvajali “art” ( umjetnost ) od “craft” ( zanata).

Mentalni stav za usvajanje zanata je intelektualan i analitičan. Za proizvodnju umjetničkog djela (“art “) potrebna je inspiracija odnosno ona postoji ako je slikar talentiran. Zapadnjački stav prema talentu je “ili ga imaš ili nemaš” i gotovo. U posljednje vrijeme je još dodan mit o štetnosti učenja zanata, jer to “inhibira” slobodu izražavanja.

Kinezi su smatrali da je zanat treningom doveden do savršenstva vrijedan isključivo u službi umjetničkog duha. Problem za današnje slikare u treningu jest odrediti koliko je treninga dovoljno i kada krenuti s kreativnim poslom. Često odustanu od treninga, jer smatraju da ih ograničava ili se vječno pripremaju i sakupljaju znanje ne usuđujući se pustiti “duh” da teče.

Robert Henri smatra da se treba biti majstor onoga što se može od samoga početka, jer je to jedina garancija da će se biti majstor budućih znanja.

Istočnjaci su, pak, vjerovali u ljudsku sposobnost kutiviranja i razvijanja “inspiriranog” stanja.

Pa tako Blake opisuje istočnjačkog majstora slikarstva koji se ujutro budi, čisti stol, pomete pod, otvara prozor i zatim se dovodi u posebno stanje u kojem je povezan s univerzalnim principom, jer čvrsto vjeruje da štogod mu je u umu ili na duši, bit će vidljivo i u svakom potezu kista. Velika je to razlika od prostorije na akademiji u koju su nagurani studenti koji rade u strahu od ocjene ili na prijemnom ispitu. Rekla bih da se način podučavanja na akademiji i stav koji studenti imaju uvelike kosi s kineskim principima.