Šest slikarskih zakona Sie Hoa ( drugi dio)

Promotrimo li Hokusaijev drvorez pod naslovom “Washing in a River” lako žemo zaključiti da, na prvi pogled, nije impresivan. Ne impresionira ni izbor sadržaja, a niti blagi kolorit ne privlači pažnju. To mišljenje redovito zastupaju moji učenici čiji su oči navikle na agresivnije prizore i otupjele zbog buljenja u fotografije. Kako bi ih uvjerila u suprotno,te ih natjerala da se dulje pozabave slikom, dajem im da naprave kopiju Hokusaijeve slike u olovci. Oni se hrabro primaju toga zadatka misleći da će zbog jednostavnih linija te manjka zapadnjačkih trikova iluzionističkog slikarstva to izvesti bez po muke. Međutim, dogodi im se upravo suprotno.

Ali podsjetimo se Blakeove interpretacije prvog zakona Sie Hoa : ” Strive to display the sense of universal rhythm through particular rhythm studied at the model.”

Prisiljeni pomno promatrati Hokusijevu majstoriju kako bi je prekopirali, moji učenici konačno daju dovoljno vremena svog mozgu naviklom na jaču stimulaciju da se ufura i osjeti sklad koji upravo prožima sliku. Hokusai koristi vrlo jednostavne elemente krivulje kao osnovu svoga dizajna. Ne barata realističkim efektima zapadnoeuropskog slikarstva,koji služe kao udica za promatrača, ali sklad koji izvire iz slike je je rezultat fantastičnog Hokusaijevog osjećaja za odnose veličina te ritma. Obratite pažnju na način na koji se površina plave rijeke odnosi na površinu obale te neba i planine. Ljepota je prvenstveno u velikim odnosima. Tu činjenicu često ponavljam svojim učenicima, koji se zanose detaljima, propuštajući zbog toga bavljenjem velikom strukturom odnosno ritmom.

I to je taj univerzalni ritam o kome govore Sie Ho i Edward Blake. Ritam je osnova ljepote i u zapadnoeuropskom i u istočnjačkom slikarstvu, ali je u zapadnoeuropskom zamaskiran realističnim efektima, odnosno, mi smo toliko navikli na tu vrstu efekata u našem slikarstvu (što je još dodatno zakomplicirano fotografijom) da “povjerujemo” slikaru da je jednostavno kopirao prirodu što je pogreška u shvaćanju. Postupak Hokusaija i bilo kojeg europskog slikara vrijednog spomena je jednak: modifikacija stvarnosti kako bi se prenio ritam koji već postoji u prirodi.

Svojim učenicima uvijek savjetujem da se bave nekim stranim piktorijalnim sistemom, jer to otvara oči za zakone i pravila na koja smo navikli do te mjere da smo za njih oslijepili. Bavljenje Hokusaijem nam otvara oči i omogućuje da, usporedbom, naučimo nešto o vlastitom piktorijalnom sistemu, jer je lišen realističkih efekata. Hokusai ne stremi tome da što vjernije prikaže travu ili površinu vode, njegov izraz je ogoljeniji i zato ima sposbnost potsjetiti zapadnjake na ono što zapravo daje ljepotu umjetničkom djelu: na unutrašnju strukturu, na velike odnose ili na, kako kaže Edward Blake, na ritam.

U sljedećoj ću se objavi baviti drugim zakonom Sie Hoa koji u Blakeovoj interpretaciji glasi:

Serija članaka: Šest slikarskih zakona Sie Hoa
Šest slikarskih zakona Sie Hoa, prvi dio

Šest slikarskih zakona Sie Hoa, drugi dio

Šest slikarskih zakona Sie Hoa, treći dio

Šest slikarskih zakona Sie Hoa, četvrti dio

Šest slikarskih zakona Sie Hoa, peti dio

Šest slikarskih zakona Sie Hoa, šesti dio

Šest slikarskih zakona Sie Hoa, sedmi dio